Ne sudi knjigu po koricama, kažu. Divna misao koju nikako ne možemo i ne smijemo shvatiti doslovno. Na kraju se sve svodi na izgled. Psiholozi konstatiraju kako odabir partnera uvelike ovisi o tome percipiramo li neku osobu kao zdravu i nama privlačnu. Navedeno je uvjet za rađanje zdravog potomstva što se kod većine osoba pokazalo prioritetom.
S druge strane, što ako ne želimo djecu? Ta nam činjenica, teoretski, omogućuje odabir partnera isključivo prema karakteru, a ne prema fizičkome izgledu. Ipak, ne postoji prekidač na kojemu se isključuje vizualnost, odnosno privlačnost koja je temeljena na vanjštini. Iako ne želimo suditi ljudima prema tome kriteriju, a svijest i sloboda izbora upućuju nas na zatomljivanje animalnoga poriva u nama, na kraju se opet vraćamo na izgled.
Što se događa ako ovakav pristup prema ljudima preusmjerimo na sebe i pretvorimo ga u opsesiju?
U tome se slučaju javlja tjelesni dismorfni poremećaj, odnosno zaokupljenost malom estetskom, često i umišljenom manom koja kod osoba izaziva značajnu uznemirenost ili ometa društveno, profesionalno ili drugo djelovanje. Liječi se farmakoterapijom i psihoterapijom. Tjelesni dismorfni poremećaj obično započinje tijekom adolescencije, a s jednakom se učestalošću pojavljuje u muškaraca i žena.
Tjelesni dismorfni poremećaj može se javiti kao posljedica mnogih faktora, primjerice negativnih komentara o izgledu, loših uzora koji okružuju osobu, npr. roditelj koji niti sam sebe ne voli i slično.
Simptomi se mogu pojaviti postupno, ali i iznenada, a tipično postoje i neka razdoblja bez simptoma. Pojedinci su obično prvo usmjereni na lice ili glavu, no mogu se fokusirati na bilo koji dio tijela ili nekoliko njih, a često se područja koja doživljavaju kritičnima mogu mijenjati. Ljudi koji pate od ovog poremećaja mogu biti zabrinuti zbog prorijeđenosti kose, akni, bora, ožiljaka, proširenih kapilara, boje kože ili čak pretjerane dlakavosti na licu. Mogu biti usmjereni na oblik ili veličinu nosa, očiju, ušiju, usta, dojki, bokova ili drugog dijela tijela. Muškarci mogu imati oblik bolesti zvan mišićnom dismorfijom, kod koje postoji zaokupljenost mišlju kako njihovo tijelo nije dovoljno mršavo i mišićavo. Ne postoji osoba koja voli sve na sebi, ali osobe s ovim poremećajem ne staju na tome. One prelaze na razinu koja može dovesti do još težih i većih problema, bilo psihičkih, fizičkih ili čak i financijskih. Naime, osobe koje se nose s ovim poremećajem toliko su usmjerene na ispravljanje mane koju su uočile u svome fizičkome izgledu da posežu za radikalnim i ekstremnim rješenjima. Mnogi se odlučuju na estetske zahvate i operacije, misleći da će, ako uspiju riješiti, popraviti ili ukloniti taj nedostatak, biti sretni. To, nažalost, za većinu nije slučaj. Kada poremećaj preraste u ekstremnu opsesiju, socijalni i poslovni život dijagnosticiranih počinje se polako raspadati. Počinju provoditi sve više vremena uz svoje ogledalo u čijem odrazu konstantno pronalaze nešto što bi kritizirali. Ne mogu bez ogledala, ali ne mogu ni s njim. Provjeravaju svoj izgled u svakoj površini u kojoj mogu uočiti odraz. Zvuči iscrpljujuće, a mnogi koji se s ovakvim problemima ne susreću, u njihovo postojanje ne mogu ili ne žele vjerovati.
Oboljeli od tjelesnoga dismorfnog poremećaja sve više vremena provode sami sa sobom usmjereni na svoje mane. Ostaju u kući jer misle da ne izgledaju dovoljno dobro.
Ne druže se s prijateljima jer ne mogu podnijeti da sebe uspoređuju s njima i sebi govore: – Da barem ja izgledam ovako… Nemaju volje ni za čim jer su zaokupljeni sobom. Kada bi se sve sagledalo iz druge perspektive, perspektive osobe koja nije upoznata sa spomenutim poremećajem, lako bi se dalo zaključiti da su oboljele osobe na neki način umišljene. To ipak nije slučaj. Oboljeli svakodnevno proživljavaju unutarnje borbe iz kojih pokušavaju izaći kao pobjednici, pobjednici koji su uspjeli poraziti svoj um, sve svoje destruktivne misli. Neki potpuno izbjegavaju pojavljivanje u javnosti, dok neki iz kuće izlaze samo noću. Tako dolazi i do društvene izdvojenosti, negativne samoizolacije i samoubilačkog ponašanja.
Iskustvo osobe s tjelesnim dismorfnim poremećajem
Za potrebe članka razgovarali smo s 18-godišnjakinjom koja se više od pola svojega života bori s tjelesnim dismorfnim poremećajem. Odlučila je ostati anonimna pa se njezino ime neće spominjati u daljnjemu tekstu koji donosi prikaz situacije iz njezine perspektive.
Na upit o tome kada je shvatila da je postala opsjednuta određenim dijelom tijela odgovorila nam je:
Zapravo, oduvijek sam bila usredotočena na svoj izgled, najviše zapravo na svoje noge i lice, ali tek sam nedavno, kada me taj osjećaj nezadovoljstva nekako počeo izjedati iznutra, osvijestila u kojoj je mjeri to postalo ozbiljno.
Tijekom odrastanja okruženi smo ljudima koji također odrastaju ili sazrijevaju u određenoj mjeri. Neki su od njih odlični primjeri i uzori, dok neki ne spadaju u navedenu kategoriju.
– Da, mislim da sam u vremenu odrastanja oko sebe imala ljude koji se nisu previše voljeli i mislim da je to utjecalo i na mene. Dok sam gledala njih, i samu sebe sam počela preispitivati: ‘Pa zar bih i ja trebala mrziti svoj nos?’ i takve slične stvari.
Tako je od malih nogu počela preispitivati svoj izgled i svoje mišljenje o njemu.
Ako se ovakve situacije zanemaruju i ako o njima ne razgovaramo, one mogu dovesti do psihičkih slomova, što je, nažalost, bio slučaj i kod ove 18-godišnjakinje. Njezina je povučenost rezultirala brojnim posljedicama:
– Da, ja sam dosta povučena osoba i volim puno toga zadržavati za sebe. Mislim, svjesna sam da je to loše, ali jednostavno ne mogu protiv sebe. Tako nikome nisam govorila o tome kakve probleme stvaram sama sebi zbog izgleda i koliko me to muči i koči u svakodnevnome životu, ali moji doma počeli su primjećivati. Zapravo, nikad nisu ništa poduzeli u vezi s time i ja sam imala dojam kako sve ignoriraju.
S vremenom sam počela razgovarati s prijateljima i svaki mi je dan postajalo sve lakše boriti se s time. Borba još nije gotova, ali mi je puno, puno lakše.
Također, priznala je i kako misli da mladi danas sve ranije i u sve većemu broju postaju opsjednuti svojim umišljenim manama. Govori nam kako jednim dijelom za to krivi i, kako ona kaže, previše nerealne i glupe standarde ljepote koji nam se nameću konstantno i svugdje. To je, ako se u obzir uzme dostupnost društvenih mreža sve mlađim generacijama, zapravo istina. Na taj su način djeca već od malih nogu izložena internetu i svemu što internet nosi sa sobom, uključujući i loš utjecaj „savršenih“ uzora i idola.
Naša je sugovornica za kraj poručila:
Ništa nije toliko loše, koliko ste vi zamislili da jest. Iako zvuči stereotipno, stvarno smo svi posebni na svoj način i trebali bismo prestati biti žestoki kritičari samima sebi. Rečenica koju sam izgovorila toliko je bazična, ali ozbiljno mislim kako svi mogu postati blaži prema sebi ako sam to uspjela čak i ja.
Nakon različitih istraživanja anketa i intervjua, s lakoćom se može zaključiti da je tjelesni dismorfni poremećaj sve zastupljeniji među mladima. Sve se više njih svaki dan bori protiv sebe i protiv vlastita uma koji ne surađuje s njima, već radi protiv njih. To ih nagoni na ekstremne postupke kako bi riješili svoje probleme. Ovakvim osobama treba pružiti svu potrebnu podršku jer u protivnome može doći do još gorih, zastrašujućih posljedica. Kao društvo moramo osvijestiti da svi imamo svoje probleme, ali i da trebamo poslušati tuđe. Možda baš taj jedan razgovor osobi podari snagu da nastavi dalje, da ne odustane i da ne dopusti negativnim mislima da je pobijede. Borite li se s tjelesnim dismorfnim poremećajem, znajte da niste sami! Koliko god vam bilo teško to s nekim podijeliti, upravo vam taj jedan razgovor može pomoći da se osjećate manje usamljenima.
