Napisao: Marko Loina, ilustrirao: Antonio Kušić, 4. D
Politika i religija zabranjene su teme. Zanimljivo je što ćete ako spomenete jednu, prije ili kasnije spomenuti i drugu. Zabavno je pak što ćete nekoga zasigurno uvrijediti, a ako vaš stav nije dovoljno argumentiran te ako ostavite iole prostora za promišljanje – uvrijedit će se svi. Javno mišljenje o religiji varira, proteže se iz krajnosti u krajnost te ne ostavlja mnogo prostora za dijalog. Činjenica o životu na religiozno nehomogenom Balkanu gdje vjerska opredijeljenost i nacionalni identitet idu ruku pod ruku samo dodaje ulje na vatru u već ionako poprilično toksičnoj raspravi.
Ovim tekstom preuzimam ulogu đavoljega advokata objema stranama te pokušavam smisleno uobličiti meni besmislen diskurs.
Ključna je sintagma osobno mišljenje jer je religija u prvome redu osobni odabir pojedinca. Tako se tisućljetna rasprava o postojanju bogova ili Boga koja je zadavala glavobolje najvećim intelektualcima, filozofima iz vijeka u vijek, srozava na jedno jedino pitanje – U što ti vjeruješ?
Rasprava o bogovima
Prosječna osoba spoznaje ono što je njoj smisleno, odabire ono s čime se ona lakše nosi – bira nekoga tko će je čuvati na svakome koraku, priklanja se tezi o unaprijed predodređenome putu po Božjoj volji ili pak onoj o pravu na apsolutnu i neotuđivu slobodu u svakome svojem odabiru i činu. Priklanjanje bilo kojoj od ovih dviju teza istodobno može biti zastrašujuće i ohrabrujuće, svatko bira svoju perspektivu. Perspektiva, odnosno istina bilo kojega pojedinca uvelike je uvjetovana načinom odgoja kojemu je bio izložen, kulturom te vlastitim odabirom i stavom. Ovim su faktorima diskusija i priklanjanje pojedinca ograničeni, oni zaustavljaju njegova daljnja promišljanja. On ne traži velike istine svemira, nisu mu potrebne – zadovoljava se svojom perspektivom, dostatna mu je i ne traži dalje. Luđaci poput mene pak pišu ovakve tekstove, promišljaju, analiziraju i uzalud traže nešto malo konkretnije.
Rasprava o bogovima ili Bogu ne može biti konkretna ni racionalna jer se ta apstraktna imenica, to božansko biće, ne nalazi u polju znanosti. Bog nije nešto mjerljivo ni dokazivo. Boga je, kao i ljubav, nemoguće dokazati: Ljubav je jedna stvar koja prelazi vrijeme i granice (usp.: Christopher Nolan: Interstellar). Ipak, za razliku od bogova ili Boga, ljubav, evolucijski gledano, posjeduje svrhu. Ljubav roditelja prema djeci rezultira roditeljskom brigom, potrebom da djecu hrane, osiguraju im opstanak, a samim time i produljenje ljudske vrste. Tako je ljubav relikt instinkta preživljavanja koji se danas kostimira u nešto od velike vrijednosti te se prilaže kao dokaz čovječnosti, a zapravo proizlazi iz životinjskog instinkta pohranjenog u nama.
Slična je i uloga boga – simpatična je to priča koju pripovijedamo sami sebi prikazujući je kao nešto više od puke potrebe za potrebom.
Nada, prilika i zlatna šansa
Zanimljiva je činjenica kako u boga, baš kao i u duhove te svemirce, vjerujemo jer smo sami sebi nedostatni u izdržavanju očajnoga straha od samoće, ne na osobnoj, već na razini ljudske rase. Bog koji nije u polju znanosti, koji je nemjerljiv i nedokaziv, koji je apstraktan, a ne konkretan – takav je bog nada, prilika, zlatna šansa u mogućnosti znanstvenoga utvrđivanja činjenice koja govori kako ne postoji život nakon smrti, kako smo sami u svemiru ili kako ljudski život ne posjeduje svrhu. Na taj način bog otvara prostor za tumačenje, za cjenkanje. On popunjava rupu u ljudskoj svijesti kao antiteza nihilizmu ili kao antidot patnji.
Ateisti, nihilisti, teolozi…
Ateistički i nihilistički mislioci poput Friedricha Nietzschea zagovornici su teze o životu koji kao takav nije ništa doli ništavila i patnje. Čovjek se može spasiti jedino dosegne li razinu Nadčovjeka (Ubermensch), odnosno jedino ako pokori vrijednosti izgrađene na lažnim idealima te izgradi vlastite.
Kontrast ateističkim misliocima čine oni teološki poput Jordana Petersona. Oni zagovaraju stav o postojanju temeljnih vrijednosti primjenjivih svakome pojedinom čovjeku čak i iz potpuno objektivnoga gledišta u religioznome svjetonazoru. Koju stranu zauzeti u ovome neredu filozofskoga žargona, čemu se prikloniti? Što je TEBI najsmislenije? Rasprava nije binarna. Uz ateističke i teološke mislioce postoji i treća opcija – agnostici.
Agnostici ne pristaju potpuno ni uz jednu ovdje navedenu struju filozofa, oni ne zauzimaju čvrsto stajalište. Slažu se s pojedinim tezama ateista, ali isto tako neke teze pobijaju. Isto je s njihovim poimanjem teoloških teza. Jedan od predstavnika agnostika, veliki mislilac, Joe Rogan, u ovome bi trenutku potpuno bezazleno upitao: Jesmo li uopće sposobni voditi ovu raspravu? Zaista, nismo mnogo više od sofisticiranih majmuna, naša narav i sva ponašanja koja proizlaze iz nje u svojoj su esenciji životinjska. Nismo naoružani odgovarajućim osjetilima, naš mozak nije odgovarajući ključ pomoću kojega se ulazi u nešto što se krije s one strane.
Nova dimenzija spoznaje
S obzirom na tvrdnje pojedinaca koji zagovaraju tezu o tome da je ljudski mozak zapravo prigušivač koji osobu sprečava u percepciji onoga što ona ionako ne može shvatiti, možda se odgovor krije u ilegalnim supstancama koje navodno otključavaju novu dimenziju ljudske spoznaje. Samo zamisao.
Što ja mislim o svemu ovome? Postajem sebičan te nastavljam pisati o sebi.
Kompliciran odnos
Moje je poimanje religije komplicirano. Odnos s onom velikom i organiziranom – Religijom – posebno je kompliciran. Sjećam se riječi jednoga profesora koji je tijekom predavanja vezanoga uz ovu temu izjavio nešto kao: Crkva je mafija. Neću reći da je u krivu. Individualno je vjerovanje stvar pojedinca, intitucionalizirana religija pak često zabrinjavajuće utječe na pojedine aspekte svakodnevice na koje ne bi trebala ni smjela utjecati. Tako ona izravno ili neizravno utječe na politiku, što se pak kosi s Isusovim riječima: Caru carevo, a Bogu božje. Navedeno nimalo ne koristi religiji. Upravo suprotno, potvrđuje riječi Karla Marxa: Religija je opijum za narod. Organizirana religija sebe prikazuje kao izrazito željnu svjetovne moći. Takvim ponašanjem postaje sumnjiva i narušava vjerodostojnost bilo kakvih dobrih namjera kojih su joj puna usta.
Ne znam je li preuzeto iz naukovanja religije, ali vjernici se na gotovo isti način miješaju u tuđa posla smatrajući kako imaju božansko opravdanje za svoja djela. Na taj način narušavaju nešto meni vrlo drago – osobnu slobodu. S druge strane, vrlo su dobri učenici.
Nakon dvanaest godina odslušanoga nastavnog predmeta Vjeronauk, primljenih sakramenata Prve svete pričesti i Svete potvrde, dodatnih sati provedenih u crkvi i na svetoj misi – vjerske su mi prodike izrazito naporne, a i jezive. Napominjem kako je moje viđenje religije poprilično pozitivno i pitam se što je s onima koji nisu entuzijastični poput mene. Ipak, na satima Vjeronauka u školi uvijek je opuštena atmosfera. Sati su edukativni i zanimljivi. Školski Vjeronauk naglasak stavlja na tumačenje Biblije u alegorijskome smislu, Biblija služi kao sredstvo izučavanja vrijednih i važnih pouka. Isti stav prema Bibliji zauzima i Jordan Peterson, već spomenuti teološki mislilac. Za njega je Biblija niz metaforičnih priča primjenjivih u svakodnevnome životu. Upravo bi takav trebao biti i model nastavnoga predmeta Vjeronauk u školi – sekularan, znanstven, edukativan pristup religiji. Zbog navedenoga moje je viđenje kršćanstva pozitivno.
Otvoren sam prema ideji postojanja Boga (iako se to kosi s mojim drugim vjerovanjima).
Kolektivni identitet
Kolektivni identitet i kultura doprinose razvoju pojedinca, utječu na njegov svjetonazor te mu često odabiru / nameću vjeru i donekle izgrađuju religijske stavove. Događa se stoga da je život pojedinaca izgrađen na religiji, da oni propovijedaju religiju, a ne znaju o čemu govore. Pojedinci religijom liječe vlastite komplekse. Takva religija uistinu nema poveznice s izučavanjem božje volje, već se upotrebljava pogodno i po potrebi. Tako je nekima potrebna osuda homoseksualaca, dok u Evanđeljima ne nailazimo na Isusove govore o homoseksualnosti. Čak da homoseksualnost i jest grijeh, kršćanski bi bilo prihvatiti ga i oprostiti grešniku slijedeći Isusov princip – ovca najdalja od stada Bogu je najmilija, no homoseksualizam ne može biti grijeh jer nije odabir. Grijeh je svjesno i samovoljno odabiranje zla. Ako to nije nešto što se voljno odabire, moglo bi se reći kako je nešto što je dodijeljeno od Boga.
Nadalje, citiranje Staroga zavjeta još je besmislenije. Stari zavjet nije kršćanski,
on daje kontekst Novome zavjetu, upotpunjuje ga. Najbitniji dio Biblije kršćanima je Isusova smrt i uskrsnuće koje dolazi kao spasenje nakon svih patnji u Starome zavjetu. Ukoliko netko kao opravdanje svoje homofobije citira Levitski zakonik: Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota! (18, 22), osporava sve nauke Novoga zavjeta i samu Isusovu smrt. Homofobija je, prema navedenome, bogohuljenje, a Gay pride najkršćanskija pojava.
Zaista nema potrebe pozivati se na seksualne skandale u Crkvi, dovoljno je zaključiti kako su pojedini svećenici koji zazivaju seksualnu izopačenost kada govore o homoseksualnosti – licemjeri.
Pakao i raj
Česta je rasprava o pobačaju. U tu se raspravu, kao i u onu o umjetnoj oplodnji, također upleće Crkva. Procesi koji se odvijaju u maternici žene definitivno nisu područje u koje se trebaju miješati bilo politika, bilo Crkva. Mogu li uistinu svećenici u celibatu znati što je najbolje za žene?
Jedna od najvećih laži u kršćanstvu te ujedno i glavna metoda zastrašivanja puka jest priča o paklu i raju. Današnja se vizija pakla, odnosno raja, ne temelji na Bibliji, već na pričama nastalima tisuću godina nakon pisanja iste. Vizija se temelji na Danteovoj Božanstvenoj komediji koja na mnogo mjesta parodira i kritizira katoličku Crkvu. Mnoge su naše zamisli života nakon smrti rezultat umjetničkih interpretacija jer je Biblija umjetnicima vječni izvor inspiracije. Biblijski su tekstovi pisani metaforički, bilo kakvo činjenično tumačenje tekstova često je zlonamjerno i vjerojatno skriva tajnu agendu.
Naposljetku – i sama je Biblija umjetnost!
Temeljne vrijednosti
Racionalno sagledavajući problematiku zaključujem da religija ipak nudi neizbježne temeljne vrijednosti dostupne svakome. Zagovornici kršćanstva (ili Židovstva, poput Ben Shapiroa) podupiru tezu o tome kako je Zapadni svijet izgrađen na judeokršćanskim vrijednostima, dakle, čak i ako tvrdimo da smo posve sekularno društvo, moral i kultura izgrađeni su nam na kršćanskim naukama. Zbog toga religiozne osobe tvrde kako nijedna osoba ne može biti moralna ako nije religiozna te da je sve suprotno religioznosti nemoralnost.
Neizbježan sukob
Sukob je neizbježan; ateisti sebe ne smatraju nemoralnim osobama. Oni drže kako je upravo religija ta koja dovodi do netolerancije prema ljudima različitih vjerskih usmjerenja, drugačijih seksualnih opredjeljenja i osobnih životnih izbora. Sukladno navedenome upravo religija dovodi do nemoralnosti. Također, ateisti vjeruju kako vrijednosti na kojima je izgrađen Zapadni svijet potječu iz grčke i rimske kulture. Zapad je građen prvenstveno na demokratskim i liberalnim vrijednostima koje nisu kompatibilne institucionaliziranoj religiji. Dokaz su tome bliskoistočne zemlje (primjerice Iran) u kojima je religija paravan diktaturi, a osobna sloboda gotovo da i ne postoji.
Naslov je ovoga eseja Religija je opijum za narod. To su riječi Karla Marxa kojima je religiju izjednačio s ispiranjem mozga. Zadaća je religije usaditi odanost sistemu u kolektivnu svijest naroda. Sistem je iskvaren i tlači narod – radničku klasu, proletarijat. Marx zamišlja revoluciju i ukidanje spomenute vrste poretka te uspostavu diktature proletarijata kao nove vodeće klase te ukidanje organizirane religije jer bi ona u novome poretku postala arhaična.
Razmatranja su to iznjedrena europskom poviješću u kojoj je bilo sasvim uobičajeno svrgavati apsolutističke vladare koji su svoju vladavinu opravdavali predstavljanjem sebe kao Božjih izaslanika na Zemlji. U Francuskoj su carevima odrubljivane glave, u Rusiji je čitava kraljevska obitelj upucana.
Liberalni i religiozni revolucionari
Nešto je slično protreslo arapski svijet nedavne 2011. godine; val revolucija zvanih arapsko proljeće (nazvan prema europskom proljeću naroda iz 19. stoljeća). Za razliku od europske, arapska revolucija mahom je neuspješna. Razlog? Nevoljkost odbacivanja organizirane religije i religioznog ekstremizma. Jedino što liberalni i religiozni revolucionari dijele jest želja da svrgnu ovog ili onog diktatora. Smatraju kako im je to dovoljno da budu saveznici, no njihove ideje o tome što učiniti nakon uspjeha revolucije ne mogu biti različitije – religiozni žele islamizam, liberalni sekularnu demokraciju. U arapskome svijetu upravo su diktatori ti koji jedini mogu obuzdati muslimanski ekstremizam. Njihovim padom neizbježno dolazi do sukoba liberalnih i religioznih, a najočitiji je primjer Sirija gdje je svrgavanjem Bashara al Assada mahnitom silom nastao ISIL, nekadašnji saveznik revolucionare Slobodne Sirijske Vojske.
Religija je u Europi Srednjega Vijeka, kada je populacija bila nepismena, a Biblija pisana isključivo latinskim jezikom, bila neosporiva dogma i time je svećenstvo za Božju riječ moglo uzeti što je god htjelo. Danas se, kada je prosječan čovjek educiraniji, a Biblija dostupna svima, govori o tome kako kako je religija pred izumiranjem što definitivno nije slučajnost. Umjesto zaključka: Što radite svojem bližnjem, vi radite meni / Odnosite se prema drugima kako biste htjeli da se oni odnose prema vama.
Ove dvije rečenice držim esencijom kršćanstva. Sve su ostalo nepotrebne lamentacije.
