Mentalno, odnosno psihičko zdravlje temeljni je preduvjet kvalitete života. Ono je dio općeg zdravlja, a ne samo odsutnost bolesti. U kojoj mjeri životni standard u Hrvatskoj dozvoljava ljudima brigu o mentalnom zdravlju? Ako uzmemo u obzir da cijena jednog tretmana kod privatnog psihologa iznosi minimalno 300 kuna po satu te da je za dobre rezultate i uspješan ishod liječenja potrebno barem 15 tretmana, dolazimo do pozamašnog iznosa od 4500 kuna što je 1000 kuna više od trenutne minimalne plaće. Dakle, posjet psihoterapeutu svrstavamo u neku vrstu luksuza koji si većina ljudi ne može priuštiti. Osim privatnih terapija građani pomoć mogu potražiti i u javnim državnim ustanovama specijaliziranim za to područje medicine. Postavlja se pitanje zašto većina ljudi ne traži psihologa ili psihijatra u javnim ustanovama preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, već radije izdvaja više stotina kuna tjedno za terapiju. Je li razlog to što ljudi smatraju da su privatnici stručniji i kvalitetniji ili su razlog suludo duge liste čekanja i neredoviti termini terapija u javnom sektoru? O svemu ovome razgovarala sam s magistrom psihologije Valentinom Posavec.
Besplatne terapije u javnim ustanovama
Psihologu se može ići i preko HZZO-a, ali je proces nešto kompliciraniji nego kad se sami odlučite posjetiti stručnjaka koji radi privatno jer psihologija kao potpuno samostalna djelatnost nije ugovorena s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje. Važno je poznavati i razliku između psihologa i psihijatra. Naime, većina ljudi vjeruje da samo psiholog može pružati psihoterapiju, dok su psihijatri zaduženi isključivo za prepisivanje lijekova. Osnovna razlika je u obrazovanju. Psiholozi studiraju i završavaju psihologiju, a psihijatri su studirali medicinu te nakon toga specijalizirali psihijatriju. Dakako, i jedni i drugi u mogućnosti su završiti edukaciju iz psihoterapije koja traje nekoliko godina. Svima je više-manje poznato da do psihijatra mogu doći preko HZZO-a, ali većina nije sigurna je li takav slučaj i sa psiholozima. Naime, proces je nešto kompliciraniji nego kad se odlučimo posjetiti privatnog psihologa, ali i to je moguće. Svi osigurani pacijenti mogu na teret obveznog osiguranja dobiti potrebnu psihološku pomoć ako se obrate svojem obiteljskom liječniku.
– Iako se često ukazuje na premalu zastupljenost psiholoških usluga u Hrvatskoj, psihološka pomoć jest dostupna. Tretmani kod psihologa ne moraju se nužno plaćati. Svaka osigurana osoba HZZO-a može se za bilo koju poteškoću vezanu uz mentalno zdravlje obratiti svojem obiteljskom liječniku koji će je onda uputiti psihologu. Mladi se nalaze u tretmanu psihologa u različitim ustanovama, primjerice u Klinici za dječje bolesti Zagreb u Klaićevoj ili Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Kukuljevićevoj. Mogu se obratiti i ustanovama poput obiteljskih centara, Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ ili Centra za zdravlje mladih. Također, neki fakulteti imaju savjetovališta za studente u sklopu kojih je moguće potražiti pomoć psihologa. Primjerice, u sklopu Studentskog doma Cvjetno naselje u Zagrebu nalazi se besplatno savjetovalište za studente. – objašnjava psihologinja.
Terapije privatnih psihologa
Cijena tretmana privatnog psihologa iznosi minimalno 300 kn po satu, a najučinkovitijom se smatra terapija više puta tjedno, minimalno dvaput. Velik dio populacije zanemaruje svoje mentalno zdravlje jer si ne može priuštiti plaćanje terapije kod psihologa. Zbog toga se vode žustre rasprave, jedni tvrde da su privatni psihoterapeuti preskupi i da se oni kojima je pomoć potrebna moraju zadužiti kako bi si priuštili terapiju, dok drugi smatraju da psiholozi ne mogu i ne smiju biti jeftiniji od drugih svakodnevnih usluga čiji su pružatelji znatno manje školovani. Druga se skupina poziva na skupo obrazovanje, cjeloživotno doškolovanje i stručnost psihoterapeuta, što je navedeno kao argument kojim se opravdavaju visoke cijene terapija kod privatnih psihologa. To je poprilično relevantno ako uzmemo u obzir da smo za posjet frizeru spremni izdvojiti oko 300 kuna po tretmanu.
– Stava sam kako stručnost pojedinca ne bi trebala ovisiti o tome radi li osoba u privatnom ili javnom sektoru. Jednako tako, prednosti i nedostaci mogu se naći i u jednom i drugom sektoru. Osobno poznajem velik broj kolega koji vrlo profesionalno i posvećeno pristupa svom radu na različitim radnim mjestima, od školskog psihologa, psihologa u savjetovalištu ili bolnici, do psihologa u privatnoj praksi. Međutim, iako s jedne strane iziskuje plaćanje, kao prednost privatnog sektora navedena je često brža dostupnost pomoći i podrške. – izjavila je Posavec.
Online-terapija
U današnje vrijeme digitalizacije, brzog života, ali povrh svega pandemije, sve aktivnosti koje smo mogli prebacili smo u virtualni svijet. Tako su neki radili od kuće, sudjelovali na raznim tečajevima i radionicama, vježbali i učili, a neki su se uključili u psihoterapiju. Jedni biraju online-terapiju zbog jednostavnosti i dostupnosti, dok su drugi sumnjičavi jer smatraju da nije toliko učinkovita kao terapija uživo. Smatra se da se putem ekrana može čuti samo što pacijent govori, terapeut ne može proučiti njegov govor tijela i geste te zbog toga ne može sagledati cjelokupnu sliku. Danas su, osobito među mladima, sve popularnije online-platforme koje promiču brigu o mentalnom zdravlju, kao na primjer mrežna stranica Kako si? studenata psihologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Kako izgledaju tretmani kod psihologa?
Mnogi se pitaju što im psiholog može pružiti, zašto je važno ići na redovne terapije, zbog čega je razgovor sa psihologom učinkovitiji od svakodnevnog razgovora o problemima. Odgovori na sva ta pitanja najčešće se mogu saznati već pri prvoj terapiji na kojoj se pacijent upoznaje sa psihologom u inicijalnom razgovoru. Zadatak je psihologa stvoriti ugodnu i sigurnu atmosferu u kojoj će se osoba osjećati slobodno te izreći i pokazati što god želi.
– Psiholog će pomoći sagledati situaciju iz više perspektiva i zajedno s osobom pronalaziti načine kako se lakše nositi s izazovima koji su pred njom. U tom procesu osoba postaje svjesna vlastitih resursa i izvora podrške u svojoj okolini. Važan dio tretmana predstavlja motivacija osobe da radi na sebi i stav kako željena promjena uvelike ovisi o njoj samoj. Ne postoji psihološka pomoć u kojoj će problem biti riješen jednim razgovorom. – objašnjava psihologinja. Osim razgovora, psiholozi se služe i psihološkim testiranjima koja im daju objektivne rezultate i informacije o načinu na koji određena osoba funkcionira.
– Kada pričamo o terapiji, nju mogu pružiti jedino psihoterapeuti. Postoji više vrsta psihoterapije, a pojedina se psihoterapija pokazala efikasnom za pojedine vrste teškoća mentalnog zdravlja. Svaka vrsta podrazumijeva drugačije metode i pristupe koje psihoterapeuti koriste u radu. – dodaje Posavec.
Mentalno zdravlje u doba pandemije
– Prema prvim nalazima međunarodnog istraživanja djece i odraslih koje su u 21 zemlji proveli UNICEF i Gallup, u prosjeku 1 od 5 mladih u dobi od 15 do 24 godine izjavilo je da se često osjeća depresivno ili ima slab interes za obavljanje raznih aktivnosti. S ulaskom u treću godinu pandemije mentalno zdravlje mladih i dalje je ugroženo. Prema najnovijim dostupnim podacima UNICEF-a, globalno je najmanje 1 od 7 djece izravno pogođeno zatvaranjima i ograničenjima, dok je više od 1,6 milijardi djece pretrpjelo neki oblik gubitka u polju obrazovanja. Zbog prekida redovnih životnih rutina, obrazovanja i rekreacije, kao i brige za obiteljske prihode i zdravlje, mnogi mladi osjećaju strah, ljutnju i zabrinutost za svoju budućnost. Osim što sama opasnost od zaraze izaziva anksioznost, epidemiološke mjere koje sprječavaju njeno širenje uvelike su promijenile suvremeni način života mladih. Više je promjena koje su utjecale na svakodnevno funkcioniranje mladih – online-školovanje, nepredvidivost izolacija i samoizolacija, propuštanje izleta, izlazaka, maturalca. Škola ili fakultet nisu samo mjesta stjecanja obrazovanja, već mjesta susreta bliskih prijatelja te stjecanja samopoštovanja i izgradnje identiteta mlade osobe. Potrebe za socijalizacijom i samoafirmacijom samo su neke od ključnih potreba osoba u adolescentskoj fazi, koje su u vremenu pandemije samo djelomično zadovoljene, a što se potom odražava na mentalno zdravlje. – objasnila je psihologinja te dodala da se najčešće susreće s mladima koji imaju teškoće u razvoju, poremećaje u ponašanju, poremećaje raspoloženja ili prehrane, anksiozne poremećaje, naznake razvoja poremećaja ličnosti, a izrazito su prisutne i ovisnosti o alkoholu, drogi i videoigricama.
Gdje potražiti pomoć?
Sve mlade osobe imaju mogućnost obratiti se psihologu u sklopu svojih škola ili fakulteta ukoliko ih pohađaju. U drugim slučajevima najbolje je obratiti se svom obiteljskom liječniku koji će procijeniti kakav oblik pomoći i podrške bi im odgovarao. Sve su veće potrebe ljudi za takvim oblikom pomoći, stoga dolazi do određenog perioda čekanja. Međutim, u hitnim slučajevima i kriznim situacijama moguće je zatražiti hitnu pomoć koja će osobi svakako biti pravovremeno pružena. Vrlo su popularne besplatne telefonske linije putem kojih je moguće dobiti podršku i savjetovanje, poput Hrabrog telefona, Plavog telefona, Telefona za psihološku pomoć Tesa i druge. U Krapinsko-zagorskoj županiji mladi se mogu obratiti podružnici Obiteljski centar u Krapini čije su usluge besplatne.
Briga o mentalnom zdravlju – potreba ili luksuz?
U Hrvatskoj se premalo govori o mentalnom zdravlju, psiholozima, psihijatrima i terapijama. Razgovori o tome vode se rijetko ili gotovo nikad te je od presudne važnosti da djeci i mladima netko usadi naviku brige o mentalnom zdravlju. Živimo u vremenima u kojima je rijetko tko potpuno „posložen u glavi“ te je od iznimne važnosti da si pokušamo olakšati. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije, prema kojima 1 od 5 djece i adolescenata u svijetu ima mentalni poremećaj i od njih tek 1 od 5 dobije odgovarajuću pomoć, mogu ukazivati na općenito zanemarivanje mentalnog zdravlja, kao i na dalje prisutnu stigmatizaciju psihičkih tegoba. Stručnjaka ima, za one koji imaju i za one koji nemaju novca. Preostaje vjera da su i jedni i drugi maksimalno stručni u onome što rade te nada da je jedina razlika u periodu čekanja na terapiju.
