Piše: Ema Mihaliček, 4.MT; ilustrira: Ema Hlupić, 4.WD

Ljudi s OKP-om ne uviđaju tu „provaliju“ i misle kako su grozni ljudi zbog tih misli i kako su slabi jer ih ne mogu spriječiti. Onda se još više trude kako bi spriječili sami sebe da dalje misle te misli. No, što se više trude, misli se sve više vraćaju.
Iva Majurec, osoba s OKP-om

Što je opsesivno-kompulzivni poremećaj?

Opsesivno kompulzivni poremećaj ili OKP (eng. OCD – obsessive-compulsive disorder) stanje je ponavljajućih opsesija i/ili kompulzija, a najčešće obojeg. Oboljeli smatraju da opsesije proizlaze iz njihova uma, stvaraju uznemirujuće i neugodne misli i ideje te slike koje se neprestano ponavljaju. Kompulzije su djelovanja koja osoba s OKP-om osjeća da mora izvršiti, iako su te radnje većinom banalne i besmislene. Osoba kojoj je dijagnosticiran ovaj poremećaj ne može se oduprijeti jer joj to stvara anksioznost. Kod oboljele osobe mogu se javljati posebno opsesije, a posebno kompulzije, ali one najčešće djeluju zajedno tvoreći tako začarani krug koji možemo prikazati shemom opsesija – anksioznost – kompulzija – olakšanje. Dakle, opsesije uzrokuju anksioznost, primoraju osobu da izvršava kompulzije i time umanji osjećaj anksioznosti, odnosno da osjeti olakšanje. To, naravno, ne rezultira trajnim olakšanjem, već se simptomi opsesivno-kompulzivnog poremećaja pogoršavaju.

Simptomi opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Prvi simptomi OKP-a najčešće se pojavljuju u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi, ali mogu se pojaviti i prije. Oni najčešće uključuju ponavljajuće pranje ruku, provjeravanje radnji koje smo prethodno učinili, nametljive i odbojne seksualne ili agresivne misli, preokupiranost uvjerenjima, averziju prema neparnim bojevima i slično. Ljudi koji pate od ovog poremećaja shvaćaju iracionalnost svojih postupaka i doživljavaju ih neugodnima, ali ih ne mogu spriječiti. Shodno tome, svi aspekti života mogu biti zahvaćeni (posao, škola, međuljudski odnosi), a mnoge aktivnosti ograničene. O ovome poremećaju razgovarala sam s mladom i uspješnom ženom Ivom Majurec kojoj je OKP dijagnosticiran još u srednjoj školi kada je bila u ljubavnoj vezi s vršnjakom. U jednom od njihovih razgovora, nakon što joj je on postavio neko sasvim uobičajeno pitanje, počela je osjećati neobjašnjiv strah i mučninu, a ubrzo joj je dijagnosticiran opsesivno-kompulzivni poremećaj.

– Ta rečenica u meni je probudila veliki strah, postalo mi je loše i tijelo mi se treslo iznutra. Tada nisam shvaćala da sam zapravo imala svoj prvi anksiozni napad. Otišla sam doma, legla i pokušavala zaspati, no nisam mogla. Nakon te mučnine krenule su me bombardirati svakojake ružne misli, izmjenjivale su se jedna za drugom. Što sam ja više pokušavala ne misliti, one su sve jače i jače dolazile. Nisam se mogla smiriti. – objašnjava Iva.

Prihvaćanje OKP-a kao svoje dijagnoze

– Prvo što sam osjetila bio je ogroman strah, glavom mi je prolazilo pitanje o tome što se sa mnom događa, što mi je. Od toga dana bila sam jako loše. Izgubila sam apetit, prisiljavala bih se da bar nešto pojedem, ali čim bih stavila žlicu u usta, trčala sam u kupaonicu i sve to izbacila iz sebe. U ta dva tjedna izgubila sam skoro 10 kilograma. Misli nisu prolazile, ja nisam mogla spavati jer bih ih sanjala. Tijekom dana bih samo plakala jer sam jedino tako imala osjećaj da si na trenutak olakšavam. Padala sam u depresiju. S dečkom više nisam mogla biti, osjećala sam odbojnost prema njemu, vjerojatno zbog toga što me njegova obična rečenica koja nije bila zlonamjerna bacila u sve ovo. – objašnjava. Suočavanje s problemom drugačije se manifestira kod različitih pojedinaca, neki to proživljavaju u blažem obliku, dok su neki skloni potpunoj izolaciji od obitelji i prijatelja.

Pronalazak stručne osobe za liječenje OKP-a

Tijekom pisanja ovoga članka i istraživanja o spomenutome poremećaju teško sam pronalazila informacije. Ljudi u Hrvatskoj nisu sasvim upoznati s ovim poremećajem, o njemu se ne priča i ne piše u velikoj mjeri jer postoji relativno mali broj ljudi kojima je OKP dijagnosticirala stručna osoba. Stručnjake koji se bave opsesivno-kompulzivnim poremećajem također je gotovo nemoguće pronaći jer se OKP ne liječi razgovorom i regularnom psihoterapijom. Sam je proces nešto složeniji, a terapija isključivo razgovorom može dovesti do pogoršanja problema. OKP je obično dugotrajno i kronično stanje te postoje određeni načini liječenja koji, u kombinaciji, mogu pomoći u olakšanju, odnosno liječenju, to su: psihoterapija, liječenje antipsihoticima te najkompleksniji – liječenje bihevioralnom i kognitivnom terapijom.

– Jedna je od bihevioralno-kognitivnih terapija u liječenju opsesivno-kompulzivnog poremećaja metoda četiri koraka američkog psihijatra Jeffreyja M. Schwartza opisana u njegovoj knjizi Brain Lock. Koncept samoliječenja, kao dio bihevioralne terapije, najveći je napredak, a ovom metodom uči se kako postati sam svoj bihevioralni terapeut, kako razviti razumijevanje i riješiti se opsesivnih misli u četiri koraka: reimenovanje, pripisivanje stvarnom uzroku, refokusiranje, revalorizacija. Nakon što ste sve ovo pročitali, vjerujem da ste ostali zbunjeni, možda vam uopće nije jasno što se ovdje događa. Ako mene pitate, točno se tako osjeća osoba koja boluje od OKP-a – zbunjeno, nejasno i, nadodala bih još, dosadno i mukotrpno.

Iva nastavlja svoju priču o prvom posjetu psihijatru Josipu Podobniku, subspecijalistu dječje i adolescentne psihijatrije u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu kojemu je odlučila prezentirati probleme s kojima se suočava:

– Znajući da idem k njemu, u jednu sam ruku osjećala olakšanje, a u drugu ogroman strah od toga što će mi reći. Doktor Podobnik bio je doktor za adolescente i radio je s puno mladih. Išla sam u pratnji mame. Kada nas je pozvao unutra, nije se znalo koju je bilo više strah. Posjeo nas je nasuprot sebi i rekao mi da mu ispričam kako se osjećam. Ispričala sam sve detaljno, na što me on smireno pogledao i rekao da se tu radi o OKP-u, anksioznosti i blagoj depresiji. Prema njegovim riječima ništa strašno, no za mene nešto najgore na svijetu.

Napadaji opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Uz spomenute simptome s kojima se susreću oboljeli niz je vidova manifestacije OKP-a. Svaka je osoba individualna te se susreće sa svojim napadajima koje liječi na svoj način.

– Moj je OKP startao tipično. Nije bilo nekih određenih rituala, manifestirao se nametljivim mislima koje su me užasno uzrujavale, a ja ih nisam znala ugasiti, ponekad ih ne znam kontrolirati ni danas. Da se razumijemo, manifestira se on i u drugim oblicima, a to je učestalo pranje ruku, oko mene sve mora biti uredno i posloženo, ima jedan čak i meni smiješan aspekt – prilikom tuširanja moram se šamponirati 3 puta jer inače imam osjećaj da se nisam dovoljno oprala (šou, znam!), ali to držim pod kontrolom i ne smeta mi u funkcioniranju. – govori Iva.

Izvor: Facebook profil Ive Majurec

U današnjem je vremenu sve češće populariziranje pojave OKP-a. Svakako bi trebalo više pažnje posvetiti oboljelima od OKP-a, dijeliti njihova iskustva i tako pomoći onima koji se bore s lakšim oblikom poremećaja, a ne shvaćaju ozbiljnost problema i ne traže pomoć. Kod slabijih napadaja Ivi najčešće pomaže odvlačenje misli. Čišćenje stana, druženje s prijateljima, šetnja, gledanje serija i slično jer, ako dozvoli da misli preuzmu kontrolu, ulazi u vrtlog opsesija i kompulzija te počinje psihički tonuti. Iva se dosad susrela s četiri velika napadaja te objašnjava da tada ne pomaže ništa osim psihoterapije i farmakološke terapije. Govori i kako poremećaj najčešće podivlja kada se prepusti emocijama, odnosno kad uđe u nekakav emocionalni odnos. Odmah na početku susreće se sa strahom od povređivanja, napadom anksioznosti i nametnutim mislima te cijelo vrijeme vodi borbu umjesto da uživa.

Iva nam je odlučila prepričati kako je izgledao jedan od napadaja OKP-a:

– Upoznala sam novog dečka, počeli su se javljati ozbiljniji osjećaji, ali i sitne mušice OKP-a koje bih uspijevala staviti pod kontrolu. Kako je on karakterno bio jako humorističan, tako bi stalno bacao neke fore ili glumio frajera u kojeg su zaljubljene sve cure. Meni je to uglavnom bilo smiješno i smijala bih se tome sve do trenutka dok me jedna rečenica opet nije bacila unatrag. Prepričao mi je jednu situaciju s faksa koja je bila smiješna, a radilo se o tome kako se on sviđao jednoj curi iako joj je rekao da ima curu. Sve je to skupa bila zezancija, ali za mene je to bio okidač. Isti taj tren moj OKP i misli su se upalile.

Odjednom mi je postalo vruće i muka, naravno, krenuo je napad anksioznosti. Nekako sam se uspjela smiriti i ne pokazati pred njim ništa. Otišla sam doma, no cijelim su me putem rešetale misli, postajale su sve intenzivnije. Opet sam se vratila na ono čega sam se najviše bojala. Moj je OKP opet eksplodirao.

– Vjerujem da vam se ovo čini smiješnim i djetinjastim, ali za okapeovca i šala može napraviti darmar. Stanje se počelo pogoršavati, misli su opet bile sve intenzivnije, sve na istu temu u svim mogućim oblicima. Napadale su me i napadale, a ja sam opet izgubila kontrolu nad njima i nisam ih znala preusmjeriti na nešto drugo. Bila sam svjesna da sve te misli nemaju veze sa stvarnošću i da se to u stvarnosti uopće ne događa, ali to si u stanju razbuktalog OKP-a teško možeš objasniti. Sve više sam tonula, plakala po cijele dane, nisam mogla spavati ni funkcionirati i opet sam izgubila apetit. Osjećala sam se kao i prvi put, imala sam osjećaj da padam u depresiju i da hitno trebam stručnu pomoć. Kako je moj prvi doktor bio samo za djecu i mlade do 18 godina, nisam znala kome se obratiti. Na to sve me počela hvatati i panika jer ja nemam svog doktora, nekog tko će me odmah razumjeti i pomoći mi. Cijela obitelj bila je zabrinuta, ali polagali smo nadu u tetu. Nazvala sam je i ispričala joj da se stanje opet ponovilo i da mi hitno treba doktor. Teta je odmah reagirala i spojila me s prekrasnom doktoricom Mayer. Bila je nedjelja, ali bez obzira na to doktorica me odmah primila. Ispričala sam joj sve i ona me odmah stavila na terapiju i svakim danom stanje je bilo sve bolje. Misli su bile prisutne, ali u puno manjoj mjeri.

Proces liječenja

Svaka osoba, nakon što pronađe stručnu osobu koja će joj pomoći, mora proći razdoblje u kojemu će otkriti koja je terapija odgovarajuća za nju. Mentalne bolesti nisu upala grla pa da se sve ljude liječi istim antibiotikom, već je potrebno uložiti vrijeme i trud u pronalaženje djelotvorne terapije. Kad je postala punoljetna, Iva je morala pronaći novoga liječnika jer se prijašnji bavio samo maloljetnicima te je tada upoznala svoju sadašnju psihijatricu Zrinku Čavar.

– Počele smo tako što smo prvo propisanom terapijom stavile misli pod kontrolu. Trebalo nam je neko vrijeme da pronađemo idealnu kombinaciju lijekova koja će mi pomoći. Kada smo uspjele u tome, u kratkome je vremenu oslabio intenzitet misli, ubrzo su potpuno nestale. – objašnjava Iva kojoj se sada takve misli javljaju još katkad u PMS-u, ali uspijeva ovladati njima.

– Otkad idem k njoj na razgovore, postala sam puno jača i samopouzdanija. U mnogim stvarima u životu i puno hrabrija. Naučila sam kako reagirati u određenim situacijama, kada se pribrati i zaustaviti u reakciji. Vidim veliki napredak u svim aspektima svog života. Pomogla mi je stvoriti vlastiti mir i sigurnost u životu, a kada imam to dvoje, onda se ni nametnik OKP ne pali. – podijelila je svoje iskustvo Iva i potvrdila da je izrazito važno potražiti pomoć, podijeliti svoje probleme s drugima i naposljetku naučiti živjeti s njima.

Prihvaćanje OKP-a u svakodnevnom društvu

Za osobe s OKP-om treba imati puno razumijevanja i strpljenja te s godinama naučiti kako se ponašati u slučaju napada i pokušati im olakšati.
– Kada me počnu napadati nametnute, prisilne misli, počne i razuvjeravanje i vrtnja iste misli bezbroj puta dok ne dođem do faze da više ne znam je li ta misao istinita ili nije. Uvijek imam potrebu te svoje misli podijeliti s nekim bliskim kako bih si olakšala. Osobe koje to ne prolaze ne mogu shvatiti da osoba s OKP-om ne može napraviti taj klik u glavi i prestati misliti. Najveća greška koju možete napraviti jest savjetovati OKP-ovcu da prestane misliti jer je to nemoguće. Moje nametnute misli moji su strahovi! Ljudi s OKP-om ne uviđaju tu provaliju i misle kako su grozni ljudi zbog tih misli i kako su slabi jer ih ne mogu spriječiti. Onda se još jače trude kako bi spriječili sami sebe u tome da i dalje misle te misli. Što se više trude, one se sve više vraćaju. Nažalost, moram spomenuti da je bilo ljudi u mom životu koji nisu imali razumijevanja za mene i moj problem. Moj problem im je bio izlika za njihovo loše ponašanje.

Život s OKP-om

Iva Majurec danas je uspješna influencerica te spaja ugodno s korisnim. Na svom profilu na Instagramu dijeli fotografije prekrasnih odjevnih kombinacija čije joj slaganje pomaže u smirivanju OKP-a. Također, na svojim profilima pokušava pratitelje upoznati sa svojim poremećajem za koji smatra da uživa preveliku popularnost:
– Smeta mi kada neki ljudi koji ni upola nisu iskusili muku OKP-a za svoje životne rutine koriste izliku da imaju OKP, koriste pojam kao šalu. Nekako to vrijeđa ljude koji se s tim problemom godinama muče i ne vide izlaz iz njega. Upravo je zato važno shvatiti težinu riječi koje izgovaramo te potražiti pomoć ako na sebi uočimo kronične i dugotrajne, prethodno navedene simptome.

Prethodni članakIntervju: Stres generacije
Sljedeći članakIntervju: Kako preživjeti, a ne izgorjeti?

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.