Što je stres i koje su posljedice stresa?
Sigurno ste se mnogo puta zatekli u situaciji koja vam je prouzročila stres. Bilo da je riječ o odgovaranju u školi, privatnim brigama ili sasvim uobičajenoj svakodnevici, stres je nešto s čime se nije lako nositi. Nastavak članka donosi definiciju ove pojave, moguće okidače stresa i načine na koje se mladi bore sa stresom.
Stres je emocionalni, psihički ili fizički udar koji pojedinac može osjećati kao posljedicu utjecaja raznih okolnih faktora. Stresna se situacija može odnositi na vanjski događaj koji remeti naše psihofizičko zdravlje. Stanje je to u kojemu ne možemo normalno razmišljati niti se normalno ponašati. Postoji nekoliko vrsta stresa s kojima ste se u životu zasigurno susreli.
Prva je vrsta akutni stres. Ovo je jedan od najčešćih oblika stresa. Uzrokuju ga pritisci i problemi iz ne tako davne prošlosti i bliske budućnosti. Iako nam se ponekad čini da akutni stres može biti zabavan, nije tako. Ako se manifestira snažno, nikako ne može biti zabavan. Istraživanja pokazuju da većina ljudi zna i može prepoznati simptome akutnog stresa što može biti od velike pomoći jer doprinosi pravovremenoj reakciji te traženju određene vrste pomoći. Najčešći su simptomi akutnog stresa problemi s mišićima, emocionalne i probavne tegobe te prejako uzbuđenje.
Druga je vrsta epizodni akutni stres. Ljudi u čijim su životima prisutni česti izazovi mogu imati epizodni akutni stres. Osoba koja je preopterećena, zabrinuta i uplašena može se susresti s navedenom vrstom stresa. Najčešći su simptomi razdražljivost i promjene raspoloženja te migrene. Ako osoba primijeti neke od navedenih simptoma, moguće je da boluje od ove vrste stresa.
Treća je vrsta kronični stres. Kronični stres uništava nas malo-pomalo, dan po dan, godinu po godinu. Najgori je oblik stresa jer uništava tijelo, um i život. Razvija se najčešće kada osoba ne vidi izlaz iz teške, nerješive situacije ili problema. Na to koliko je ova vrsta stresa ozbiljna ukazuje činjenica kako pojedinac gubi nadu i odustaje od bilo kakva pronalaska rješenja, a to može dovesti do velikih psihičkih i emocionalnih problema koji mogu biti uzrok samoubojstvu. Kronični stres ubija, može biti uzrok moždanim i srčanim udarima, nasilju i samoubojstvima. Nužno je zatražiti stručnu pomoć bilo od stručnjaka pojedinca, bilo u psihijatrijskoj ustanovi jer je simptome kroničnoga stresa teško liječiti.
Što mladi kažu o stresu?
Većini mladih stres predstavljaju školske obveze, strah od neuspjeha, zdravstveno stanje bližnjih, pritisak medija, razmišljanje o budućnosti te pitanje mogućnosti skoroga zaposlenja. Isto tako, mogući su uzroci stresa kod mladih nesigurnost, psihička bol, osjećaj da sve što rade mora biti savršeno, osjećaj nelagode i nemira, nervoze, ali i prekomjerno razmišljanje o pojedinim temama.
O stresu smo razgovarali s učenicama Klaudijom i Monikom te doznali što za njih predstavlja stres i kako one gledaju na svijet jer su dio skupine koja mu je najčešće izložena.
O školskim je obvezama progovorila Klaudija:
– Školske obveze, realno gledano, same po sebi nisu naporne. Problem je što učenici ne znaju planirati svoje vrijeme te nemaju određenu disciplinu rada. U ovome se vjerojatno velika većina sa mnom ne slaže, no kada bolje razmislite – ne lažem. Stvar je u tome da nas se u školi svakodnevno zasipa različitim zadatcima koji moraju biti izvršeni u određenome roku te se nezadovoljstvo javlja kada sve te zadatke gledamo kao cjelinu umjesto da ih poredamo kronološki. Ono što pokušavam reći jest da na kraju tjedna vidimo ogroman nered u kojemu se ne znamo snaći, ne znamo s čime bismo i gdje počeli, umjesto da smo na početku napravili plan koji bi nam omogućio širi pogled na nastalu situaciju. Iz vlastitog iskustva znam kakvo se olakšanje postiže kada rješavate zadatke određenim redoslijedom, a to sam naučila upravo tijekom online-nastave. Konačno jedna njezina pozitivna strana! Isto tako, jednom kada svoj plan vizualizirate, smanjuje se mogućnost nastanka zaostataka u učenju ili propuštanja izvršavanja neke obveze upravo zbog toga što ih rješavate onako kako redom dolaze.
Nadalje, Klaudija navodi ostale ometajuće faktore:
– Uz nedostatno planiranje vremena kao uzrok stresa vezanog uz školske obaveze navela sam i nedostatak discipline. Ukratko, kada se uči – uči se, a kada se radi – radi se. Ono što pokušavam reći jest sljedeće: da bismo bili u mogućnosti svoje obveze izvršiti kvalitetno i u određenome vremenu, moramo biti sposobni ukloniti sve faktore distrakcije iz svoje okoline. Tu prvenstveno mislim na mobitel, odnosno društvene mreže kojih smo svi dio. Problem je u činjenici da nam upravo one oduzimaju neopisivo veliku količinu vremena, a da toga nismo ni svjesni. Što je još gore, kada shvatimo njihov utjecaj, ne možemo ga se osloboditi. Razvija se ovisnost. A što ovisnost radi? Uništava nas psihički i fizički. Logično je da će svaka osoba radije provesti sat vremena odmarajući i animirajući se, nego pišući esej iz hrvatskog. Ipak, nismo svjesni koliko upravo tih sat vremena oštećuje naše kognitivne funkcije. Upravo ovdje nastupa disciplina – sposobnost da se odupremo štetnom djelovanju, da se pokrenemo te učinimo pravi korak za sebe i svoju budućnost. Dakle, kao zaključak – ne, školske obveze nisu naporne, već se mi moramo prilagoditi njima te nadjačati njihov pritisak.
Nakon toga Klaudiji smo postavili pitanje o tome čuju li odrasli probleme adolescenata, čuju li naš glas. Na to je ona odgovorila ovako:
– Ne. Vrlo jednostavan i kratak odgovor – ne. Barem ne oni koji bi trebali.
Ono što su odrasli izgubili jest razumijevanje. Kada govorim o odraslima, ne mislim na roditelje, barem ne na sve njih, već na one odrasle koji donose pravila i zakone.
Naši roditelji nas čuju i vide, ali su u potpunosti bespomoćni. Zaokupljeni su vlastitim problemima, ne mogu poduzeti ništa što bi nama moglo olakšati situaciju. Ono što bi trebalo jest izboriti se za sebe. Mi smo ti u čijim je rukama budućnost. Možda ne možemo olakšati situaciju sebi, ali to ne znači da ne možemo pomoći svojim nasljednicima. Moramo se probuditi, izvući se iz monotone rutine u koju smo se uvukli i zauzeti se za svoje mišljenje! Ta tko nas bolje razumije do nas samih?!
Klaudija je progovorila i o tome što ju najviše opterećuje te kako gleda na svijet tržišta rada.
– Mislila sam kako bi moj odgovor na ovo pitanje mogao biti škola, obveze, očekivanja roditelja i slično. Ipak, moj je odgovor da sama sebi stvaram opterećenje.
Sama sebi postavljam očekivanja koja su često prevelika za moje godine.
Gledam predaleko u budućnost zaboravljajući uživati u sadašnjosti. Ono što me opterećuje jest strah od neuspjeha, od pogreške, figurativno od pada. Naravno, s obzirom na to da se kao buduća medicinska sestra brinem za zdravlje drugih ljudi, tu moram uzeti u obzir kako se u mojem zanimanju na pogreške gleda malo drugačije. Strah me da ću razočarati svoju obitelj i svoje prijatelje, a zapravo oni nemaju neka posebna očekivanja. Jedino što traže od mene jest da budem sretna i zadovoljna u svome životu te da budem prisutna kada me zatrebaju. Također me strah neznanja. Bojim se da će doći trenutak u mojoj karijeri kada bih trebala donijeti odluku o kojoj ovisi nečiji život, nečija budućnost, a ja neću znati što poduzeti. Dakle, ono što mene najviše opterećuje su moja vlastita očekivanja i strahovi. Vodim borbu sama sa sobom.
– Prema Ervingu Goffmanu naš društveni život nije ništa više do kazališna predstava u kojoj se od nas očekuje da svoje uloge igramo stalno i uvjerljivo. Laički rečeno, mi smo tijela bez stalnoga lica koja se prilagođavaju situaciji u kojoj se nalaze. Tužno je to koliko smo postali pohlepni, frustrirani, nemarni. Nitko više na odabire posao prema onome što ga zanima, ispunjava, zadovoljava, već se sve svelo na novac. Ljudi su postali opsjednuti s onih nekoliko bezvrijednih komada papira za koje su uvjereni da će upotpuniti rupu u njihovim hladnim srcima. Sami poslodavci nisu ništa bolji. Svaki je radnik, umjesto da bude pojedinac sa svojom pozadinskom pričom i osjećajima, postao samo broj. Obična mala lako zamjenjiva čestica. Prema tome, kako očekujete od nas, budućih djelatnika, da se s veseljem školujemo, zapošljavamo, radimo? Kako očekujete da budemo motivirani za bilo što kada znamo da sva naša nadanja mogu pasti u vodu za vrijeme jednoga običnog treptaja oka? Škole više ne stvaraju intelektualce željne promjene, već klonove kojima ubijaju svaku trunku kreativnosti kako bi se mogli prilagoditi očekivanjima nadređenih. Nešto nije trulo samo u državi Danskoj, već i u cijelome svijetu. Vlada se bori protiv trgovine organima ne uviđajući kako se pravi kriminal događa u trgovini ljudima i njihovim praznim umovima. Bolje rečeno, mi više i nismo ljudi, već isprane lutke spremne za uređivanje i stvaranje lažne slike sreće.
Klaudija na kraju progovara o svojim željama:
– Za kraj najjednostavnije, a opet najteže pitanje. Svi mi imamo beskraj različitih želja i snova, no malo volje za njihovim ostvarivanjem. Ono što bih ja željela jest imati svjetlu budućnost, posao koji volim, društvo koje je sretno i zadovoljno te obitelj na okupu. To ne želim samo za sebe, već za sve nas zajedno. Želim da se probudimo iz svoje sebičnosti i svoje pohlepe, da postanemo vezani jedni za druge, da otjeramo te tmurne oblake iznad svojih glava i gledamo na svijet s veseljem i s pozitivnim vibracijama, da se ne dvoumimo oko toga hoćemo li ili ne pomoći susjedu kada to zatreba, već da nam to bude refleksna reakcija. Želim da prestanemo glumiti, skinemo maske i vratimo svoju dobrotu koja nam je urođena jer mi nismo rođeni zli i pohlepni, nego smo to naučili.
Uz Klaudiju, na postavljena nam je pitanja ukratko odgovorila i Monika:
– Vjerujem da smo svi barem jednom prošli neku stresnu situaciju, naša je generacija pod stalnim pritiskom – COVID mjere, pripreme za maturu, pa čak i školske obveze u velikoj mjeri utječu na nas. Budući da su odrasli preopterećeni obvezama, neizvjesnošću i strahom za svoju i našu egzistenciju, oni to ne vide. Svijet nam se svakim danom čini sve zatvorenijim, a ciljevi sve nedostižnijima.
Zaključno, stres je jedan od najčešćih, ali i najtežih problema s kojim se mladi nose. Kako bismo u ova teška i izazovna vremena mogli bolje spoznali sebe i lakše se nosili s problemima, moramo razmišljati pozitivno i tražiti pomoć od bližnjih, ali i stručnih osoba.
