Napisao: Filip Dučić, 3. MT, snimio: Rafael Anočić, 3. MT
Bol je neugodni emocionalni i osjetni doživljaj, kojim tijelo reagira kada osjeća potencijalno oštećenja tkiva. Puno ljudi povezuje ljubav s boli, ali naslov ovog članka nije toliko dubokouman koliko bi neki htjeli da bude, naslov je zapravo u potpunosti doslovan.
Nanositi sebi bol kako bi se kaznili ili kako bi kreirali fizičku distrakciju, tako da ne osjećamo psihičku bol? Je li to LJUBAV?
Mazohizam
Samopovređivanje trebamo odvajati od mazohizma.
Mazohizam je riječ koja opisuje psihičku bolest u kojoj osoba veže zadovoljstvo i milinu s fizičkom ili psihičkom boli. S ovakvim se stanjem u vezu najčešće dovode domine čija je uloga da udovolje osobi koja pati od ovog psihičkog poremećaja. Australski psiholozi napravili su telefonsku anketu u kojoj su saznali da 2,2 % muškaraca i 1,3 % žena ima mazohističke tendencije. Mazohisti u više slučajeva plaćaju domine ili zamole seksualnog sadista da im nanese bol. To može uključivati da se osobu tuče, mlati štapovima i bičevima, veže i siluje. No, mazohisti mogu i sami sebi nanijeti bol u obliku prženja kože, šokiranje strujom i dr. Samopovređivanje trebamo odvajati od mazohizma.
Mazohizam je poremećaj u kojem osoba osjeća zadovoljstvo zbog boli, dok samopovređivanje nije samo po sebi mentalni poremećaj, ali se javlja uz druge mentalne poremećaje, na primjer anksioznost ili depresiju. Samopovređivanje, po statistikama CMAJ-a (Canadian Medical Association Jurnal), ima brojnih inačica i razloga: klasično rezanje kože oštrim objektom, konzumacija neprikladnih supstanci. CMAJ je proveo istraživanje na 568 mladih ljudi u rasponu od 14 do 21 godine i saznao da se od 568 mladih, njih devedeset i šestero u jednom trenu svojeg života samopovređivalo. Naveli su brojne razloge, a najpopularniji su bili da se režu kako bi se kaznili ili kako bi kreirali fizičku distrakciju, tako da ne osjećaju psihičku bol. U 40 do 60 % slučajeva samoubojstva, samopovređivanje je bilo dio problema, no to ne znači da svaka osoba koja se samopovređuje ima suicidalne tendencije jer su ankete dokazale da njihovi razlozi, koji su navedeni malo prije, nisu bili suicidalni, nego je postojalo dublje značenje.
Koliko god njihovi porivi nisu suicidalni, svejedno su riskantni. U najviše se slučajeva osoba reže ili samopovređuje na riskantnim područjima tijela, kao što su ručni zglob, a konzumiranje otrova i hodanje po rubu, ako slučajno ode predaleko, vodi k smrti.
Nije patnja jedini dio priče
Patnja je bolja opcija od zla jer patnju gledaju kao obranu od neprikladnih i prijetećih roditelja.
Mazohizam je od strane psihoterapije i psiholoških institucija poprilično zanemaren poremećaj. Čak niti danas ne postoji konkretna terapija za mazohiste, jedino za vrstu mazohizma koji uključuje seksualno zadovoljstvo kroz bol. Jedan od ranijih opisa, ali svakako dobrih, onaj je slavnog psihoanalitičara Wilhema Reicha koji je opisivao brojne vrste mazohističkih tendencija i karaktera. Opisao ih je ovim redoslijedom: – Kronični osjećaj unutrašnje patnje koji vodi traženju pažnje, tendencija mučenja drugih da iskale svoj bijes na nekome, neobičnost i trampavost, tendencija da uvrijedi i ponizi samog sebe. Većina mazohista poprilično su smanjenog intelekta i skloni biti ugurani u kut. Također, imaju iznimno veliki strah napuštanja i poprilično uveličanu potrebu za ljubavlju.
Reich govori kako se mazohizam u najviše slučajeva manifestira kod mladih koji su stavljeni u situaciju u kojoj roditelji lažu djeci, a ona, koliko god naivna, uočavaju to. Primjerice, može biti da se otac podčinjava majci ili obratno i dijete uočava činove svojih roditelja te stvara poveznice u svojoj glavi. Po tome Reich zaključuje da je mazohist zapravo zapeo u toj fazi razvoja i njegovo poimanje je nalik tome – Bespomoćan sam, oslobodi me.
Trebamo osvijestiti kako je mazohizam kompleksniji nego što shvaćamo i vodi do drugih tendencija te razumjeti da patnja u kojoj mazohist uživa nije jedini aspekt problema. Patnja je bolja opcija od zla jer patnju gledaju kao obranu od neprikladnih i prijetećih roditelja.
Iza Reicha dolazi Otto Kernberg sa svojom teorijom i psihološkom analizom mazohističkih karaktera i tendencija. Kernberg je uspoređivao depresiju i mazohizam, govorio je kako su slične i na kraju ih spojio u jedno. Kernberg je tvrdio kako je prvi tip mazohista ozbiljan, bez smisla za humor i strog prema drugima, no to sve radi kako bi sakrio svoje slabosti i depresivne tendencije. Prema Kernbergu mazohisti se dovode u situacije u kojima će namjerno pogriješiti i napraviti budalu od sebe jer ne uživaju samo u fizičkoj boli, nego i psihičkoj. Drugi su tip mazohista oni jako ovisni o podršci i ljubavi bližnjih te se vežu uz objekte ili određene stvari u životu od kojih očekuju zadovoljstvo. Kada objekt ili osoba ne ispunjava to što oni žele, osjećaju se frustrirano i ljutito, osjetljivi su na odbačenost što često vodi do depresivnih epizoda. Treći tip mazohista oni su koji zapravo imaju problem s bijesom te su inače depresivni kada bi većina ljudi bili bijesna. Oni iskaljuju osjećaje na svojim bližnjima što na kraju krajeva stvara distancu između njih. Sva tri tipa osjećaju duboku krivnju zbog toga, što im opet daje gorivo jer osjećaju kao da zaslužuju tu bol i nekako žive od nje.
Leopold von Sacher-Masoch, slavni austrijski pisac i otvoreni mazohist, prepričava svoja iskustva s mazohizmom i osjećaje koje bi dobivao od vlastite psihičke patnje i sramote, u svojoj poeziji i pisanju. Sam je pojam mazohizam skovan od usporedbe Sachera i poremećaja.
Zlostavljanje tijela i uma
Korijeni mazohističkog poremećaja poprilično su širok pojam – od zlostavljanja do urođene genetike.
Znanstveno je dokazano da mazohistički poremećaji imaju veze sa zlostavljanjem osobe u ranoj dobi, od pete do desete godine života. U tim godinama dijete još istražuje i nije u potpunosti sigurno u svoje tijelo, ne zna što je, pa kad pedofili ili zlostavljači tuku i seksualno zlostavljaju ta mala i nevina stvorenja, ne zlostavljaju samo tijelo nego i njihov um. Mladi um rijetko kada zaboravlja takva sjećanja, ali ih izopači i preokrene te odrastanje s njima utječe na percepciju svijeta seksualnosti. To vodi do gubitka identiteta, depresije, PTSP-a i mazohizma. Ipak, navedenu ne utječe jednako na svaku osobu, a znanstvenici još tragaju za konkretnim uzrocima poremećaja i metodama liječenja posljedica istih. Psihijatri propisuju, u najviše slučajeva, antidepresive za ljude koji dođu na liječenje mazohističkog poremećaja. Liječenje mazohizma skoro je jednako kao liječenje depresije, anksioznosti, bipolarnog poremećaja. Korijeni mazohističkog poremećaja poprilično su širok pojam – od zlostavljanja do urođene genetike. Nancy McWilliams, psihoanalitičarka i psihoterapeutkinja, u intervjuu na postavljeno pitanje o liječenju mazohizma odgovara kratko i jasno: – Bolesnici s mazohističkim tendencijama pristrani su sa samoobrambenim obrascima i često odbijaju pomoć.
Mazohizam je široko i neistraženo polje i mi, kao razumljivi i obzirni ljudi, trebamo imati otvoreni um bez predrasuda. U više slučajeva mazohisti su kao nasukani kit (ne fizički, već psihički), potpuno su bespomoćni, a najviše štete sami sebi. Koliko god oni govore da ne trebaju pomoć, zapravo je itekako trebaju. Postavljamo pitanje: Što bismo mi kao ljudi mogli napraviti?
Mogli bismo podići svijest i pokazati javu poremećaja koji jest mazohizam, no nemojmo biti dosadni i samo sjesti usred ceste s komadom kartona na kojem piše Mazohizam je loš. Ne, budite korisni, čitajte članke o psihologiji, naučite nešto o tom poremećaju i napravite nešto korisno sa znanjem koje ste stekli. Slavni je Nelson Mandela rekao:
Znanje je najjače oružje koje se može koristiti da bi se promijenio svijet.
