Na granici*

Na početku teme broja odlučila sam analizirati one vidove tehnologije koji nam uskraćuju privatnost i stoga tjeraju mene i moje vršnjake na kritičnost prema takvom svijetu u kojem bi sloboda govora, izražavanja i našega cjelokupnog življenja mogla doći u pitanje, ukoliko se to već i nije počelo događati.

0
1470
pregleda

*na rubu/margini slobodâ, umjetničkih tokova, društva i društvenih zbivanja, normalnog života…

Piše: Sandra Benčić, 4.d, fotografije: arhiva škole i Wired (Edward Snowden)

Živimo u vremenu u kojem je tehnologija postala dio našeg svakodnevnog života – služimo se mobitelima, računalima, TV-om i slično. Ona je u mnogim segmentima pozitivna. Na primjer, omogućuje nam brzu i jednostavnu komunikaciju s velikim brojem ljudi, pomaže nam kod učenja zbog dostupnosti velikog broja informacija, kroz medije saznajemo o raznim događanjima u svijetu itd. No, isto tako, tehnologija ima i svoje negativne strane kao što su manjak privatnosti, lažno predstavljanje i trajno pohranjivanje informacija na nama nepoznatim serverima.

Veliki Brat – fikcija ili stvarnost?

Jeste li se ikad zapitali koliko privatnosti ima pojedinac u suvremenom svijetu? Pretpostavljam kako ste čuli za Orwellov znanstvenofantastični roman 1984. U ovome izvrsnom romanu pisac opisuje futurističko totalirarno društvo čiji vlastodršci upotrebljavaju najsuvremenija dostignuća tehnologije i psihologije kako bi mase držali u pokornosti. To se događa danas – proživljavamo ono što se donedavno smatralo futurističkim. Iz tog romana proizlazi pojam “Velikoga Brata” koji u romanu predstavlja diktatora, odnosno vođu totalitarnog režima u Oceaniji. Pojavljuje se kao simbol svemoćne vlasti na sveprisutnim propagandnim plakatima i emisijama teleekrana koji je kombinacija televizora i videokamere, a svrha mu je pružanje televizijskih programa gledateljima i nadziranje njihovih aktivnosti.

U Večernjem listu 14. svibnja 2016. godine naišla sam na članak u kojem je dr. sc. Predrag Pale ispričao anegdotu koju ovdje prenosim:

Događa se krajem osamdesetih u Siemensu u jednoj njihovoj tvornici u Europi kad su uveli kartice za ulazak i izlazak. Zbog konstrukcije zgrade ispalo je da se kartica mora provući svaki put kad se ide na WC. I onda su sindikati to srušili tvrdeći da bi poslodavac temeljem frekvencije odlazaka na WC mogao zaključiti da je neka zaposlenica trudna i prije nego ona to dozna te joj stoga dati otkaz prije nego što ona sazna za trudnoću, kad više ne bi mogla dobiti otkaz. Znači, već se tada shvaćalo kako se prikupljanjem podataka može doznati o čovjeku ono što još ni on sam ne zna. Danas se promatranjem izraza lica, prokrvljenosti, dodirivanjem predmeta na kojima ostvarite kontakt s kojekakvim analitičkim spravama može saznati o stanju organizma i psihofizičkom stanju čovjeka stvari kojih ni on sam nije svjestan.

Procvatom društvenih mreža unatrag nekoliko desetljeća, a posebno u ovom posljednjem, pokazalo se kako se ogroman broj informacija koje korisnici tih mreža sami (dakle, dobrovoljno) ostavljaju na njima koristi, prije svega, u marketinške svrhe, jer na osnovi prikupljenih podataka i njihovom sistematizacijom i analizom dolazi se do stvaranja slike o svakom pojedincu, njegovim navikama i potrebama. Međutim, ono što posebno zabrinjava je podatak do kojeg se došlo zahvaljujući Edwardu Snowdenu, bivšem zaposleniku CIA-e, kako tim podatcima raspolažu i američke i britanske obavještajne agencije. Njegov je stav i motivacija za ono što radi to što ne želi živjeti u svijetu u kojem se snima sve što radimo ili kažemo.

Ne’ko to od gore vidi sve

U jeku brojnih nemilih događanja posljednjih mjeseci uočila sam u vijestima od mnoštva informacija jedan naoko banalan podatak. Naime, nakon terorističkog napada u instanbulskom noćnom klubu u novogodišnjoj noći, relativno se brzo došlo do počinitelja zahvaljujući suvremenoj digitalnoj tehnologiji, tu prije svega mislim na njegov mobitel i društvene mreže na kojima je objavljivao svoje snimke, a nakon što se njima prestao koristiti, gubi mu se svaki trag, njegovo je kretanje ostalo na pretpostavkama.

Digitalni trag

Čak i ako ne koristimo društvene mreže, informacije o nama tamo postoje. Na primjer, kroz kominikaciju na Internetu netko nas spomene te iznese podatke o nama i takva se informacija arhivira. Iako se možda činilo kako se radi o nebitnoj informaciji, ona može biti dovoljna drugima da je iskoriste. Pretpostavljam da je općepoznata činjenica kako brisanjem poruka one još uvijek negdje postoje, samo su nama prikazane kao obrisane. Isto tako, ako objavimo fotografiju na nekoj društvenoj mreži i zatim ju uklonimo, ona i dalje postoji. Čak ju možemo i pronaći upisom određenih pojmova.

Problemom privatnosti bave se i najvažnije svjetske organizacije poput Ujedinjenih naroda. Tako je Opća skupština UN u prosincu 2013. godine usvojila rezoluciju 68/167 u kojoj je izražena duboka zabrinutost zbog negativnog utjecaja koji nadzor i presretanje komunikacija mogu imati na ljudska prava. Njome se upozorava kako “prava koja pojedinci imaju offline moraju biti zaštićena i online, uključujući i pravo na privatnost”.

Masovni nadzor postao opasna navika

Kad govorimo o Vijeću za ljudska prava u Ženevi, možemo spomenuti zamjenicu visoke povjerenice za ljudska prava Flaviu Pansieri koja je u studenome 2014. izrazila zabrinutost što je javni i tajni digitalni nadzor u pravnim sustavima diljem svijeta procvao te što je masovni nadzor koji provode vlade postao opasna navika, a ne izvanredna mjera. Ona smatra kako je ovakvo nešto opravdano samo ako je “nužno” i “razmjerno” te kao “nije ni nužno ni razmjerno” to što telekomunikacijske kompanije i internetski sevrisi pohranjuju metapodatke o komunikacijama svojih korisnika radi naknadne obrade u policiji i obavještajnim službama.

Ne želim živjeti u svijetu u kojem se snima sve što radim ili sve što kažem

Postoji još jedan način kako tehnologija narušava našu privatnost, a to je nadzornim kamerama. Obično se postavljaju na mjesta gdje postoji potreba za očuvanjem nečije imovine, no tko sve ima pristup tim snimkama? Što se sve na njima može vidjeti ili čuti? Smatram kako je u redu postaviti nadzorne kamere na mjestima gdje se kontinuirano unišava javna ili privatna imovina pa se s njima želi otkriti tko je počinitelj, ali ne razumijem koji je razlog postavljanja nadzora usred nekog grada. Postala je uobičajna praksa da u mnogim urbanim sredinama postoji tzv. live stream gdje kamere snimaju neko mjesto te svi koji žele, mogu preko Interneta gledati što se to događa. Smatram kako to u svakodnevici nije potrebno. U redu je ako se nadzor postavi zbog nekog događanja i postizanja sigurnosti ljudi i imovine na njemu, ali ako svaka osoba koja želi i kad god poželi ima pristup snimci tog mjesta, ona se vrlo lako može zloupotrijebiti.

Ono što posebno zabrinjava je i to što se smatra napretkom softver koji je prije nekoliko mjeseci objavila jedna ruska tvrtka, a koji se služi snimkama nadzornih kamera na javnim površinama u realnom vremenu i koji na osnovu biometrijskih izračuna može pratiti kretanje bilo kojeg pojedinca u nekom gradu i time olakšati njegovo brzo lociranje i praćenje, za sada sa 60 postotnom preciznošću.

Zakonska regulativa u RH

S obzirom da je videonadzor postao sveprisutan, postavlja se pitanje što kada se koristi kod osvjetljivog dijela populacije, a to su djeca i mladi. Danas gotovo da nema škole koja nema nadzorne kamere u vanjskim i zajedničkim prostorima poput ulaza, hodnika i holova. Pokazalo se kako je njegovo uvođenje povećalo razinu sigurnosti te smanjilo vršnjačko nasilje i materijalnu štetu. Videonadzor je dopušten u školama, a u Republici Hrvatskoj reguliran je trima zakonima, a to su Zakon o privatnoj zaštiti, Zakon o zaštiti osobnih podataka te Zakon o radu.

Prema Zakonu o privatnoj zaštiti pravne osobe (u ovom slučaju škole) koje žele zaštiti svoju imovinu i zaposlenike, moraju u tu svrhu angažirati pravnu osobu ili obrtnika koji ima odobrenje za obavljanje poslova privatne zaštite ili osnovati vlastitu unutarnju čuvarsku službu. U privatnu zaštitu ubraja se i tehnička zaštita koja pak uključuje sustav videonadzora s pohranom videozapisa.

Zakon o radu pak propisuje kako uvođenje videonadzora predstavlja uvođenje novih tehnologija u radni prostor koje utječu na razinu sigurnosti na radu, organizaciju i način rada u školi te bi takva odluka bila podložna odredbama članka 150. ovoga Zakona po kojem se poslodavac prije donošenja odluke važne za položaj radnika mora savjetovati s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom ako vijeće nije ustrojeno.
U Zakonu o zaštiti osobnih podataka se navodi kako se postavljanjem sigurnosnih kamera u školske prostorije prikupljaju osobni podaci koji se po potrebi dostavljaju trećim osobama zaduženim za obradu tih podataka (npr. zaštitarske tvrtke ili policija) te stoga škola ima obvezu pravilnikom unaprijed propisati koje će podatke u tu svrhu prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim osobama.

Prema istom je Zakonu osobni podatak svaka informacija koja se odnosi na identificiranu fizičku osobu ili fizičku osobu koja se može identificirati, odnosno čiji se identitet može utvrditi na nekim propisanim svojstvima koja među ostalim uključuju i fizički identitet (izgled). Škola je dužna upoznati sve dionike odgojno-obrazovnog procesa s potrebom uvođenja video nadzora te pribaviti dopuštenje radnika škole i roditelja za provođenje videonadzora u prostorijama škole. Svrha prikupljanja podataka videonadzorom mora biti opravdana i obrazložena. Opravdani razlozi mogu biti učestala oštećenja imovine, opetovano nasilje među učenicima, neprimjereno ponašanje učenika prema nastavnicima i slično.

Kroz razgovor sa svojim vršnjacima zaključila sam kako je u ovakvim situacijama (kao što je videonadzor u školama) vrlo važno saslušati sva mišljenja – profesora, učenika i svih ostalih zaposlenika škole te roditelja. Vjerujem kako nije primjereno uvođenje videonadzora sa svrhom prevencije budućeg događaja ili okolnosti (npr. prevencija štete na imovini ili nasilja koje se nije dogodilo) te kako je jasna zakonska regulativa koja propisuje pretpostavke uvođenja kamera u škole opravdana s obzirom da takva situacija zadire u zajamčeno pravo na privatnost svakog građanina. Osim toga smatram kako bi se problemi s ponašanjem učenika prije svega trebali rješavati odgojnim metodama i kroz suradnju škole s roditeljima i institucijama zdravstva i socijalne skrbi.

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.