artTERAPIJA – klijent/slika/terapeut

Jana Đurđević bivša je učenica ŠUDIGO-a Zabok. Diplomirala je na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kao volonterka vodila je terapeutske likovne radionice s onkološkim pacijentima na KBC-u Rebro i na naš poziv podijelila je svoja iskustva i saznanja o ovom relativno slabo poznatom obliku psihoterapije.

0
489
pregleda

Piše: Jana Đurđević

Art terapija oblik je psihoterapije koji primjenjuje stvaralački likovni proces kao sredstvo izražavanja i komunikacije ili, jednostavnije rečeno, likovno stvaralaštvo s terapijskim ciljem.

Za razliku od verbalne psihoterapije, u kojoj postoji dvosmjerni proces odnosa klijenta i terapeuta, u art terapiji je proces trosmjerni i odvija se između klijenta, slike i terapeuta, u svim smjerovima. Odvija se na način da art terapeut zadaje određeni likovni zadatak pacijentu koji se tada kreativno izražava u materijalu i tehnici koji njemu samome najviše odgovara. Treba napomenuti da cilj art terapije nije stvaranje umjetničkih djela, nego iskreno izražavanje emocija kako bi proces izlječenja mogao početi. Art terapija je vrlo učinkovita iz razloga što čovjekove misli i osjećaji koji dolaze iz nesvjesnog i predsvjesnog puno prije nalaze svoj izraz u slikama nego u riječima; npr. dijete koje je traumatizirano ne može verbalizirati što je proživjelo, ali će u crtežu sve izaći van. Uz nadzor terapeuta dijete može osvijestiti što je proživjelo i izliječiti se putem kreativnog izražavanja.

U Hrvatskoj postoji svega nekoliko educiranih art terapeuta školovanih van granica naše države, koji se pak kao takvi ne mogu zaposliti u Hrvatskoj budući da to zanimanje nije uvedeno u sustav s obzirom da Hrvatska ne nudi školovanje art terapeuta. S druge strane, potražnja je velika – u školama, bolnicama, domovima i sličnim mjestima gdje, u svijetu, art terapeuti aktivno djeluju.

ART TERAPIJA KOD TRAUMA

Osnove art terapije kod liječenja trauma su relaksacija, građenje samopouzdanja i otpuštanje napetosti i anksioznosti. Traumatizirani pacijenti predstavljaju veliki izazov zbog bolnih sjećanja na događaje, imaju psihičke ožiljke i rane te im je najpotrebnija empatija. Empatija je sposobnost identificiranja i razumijevanja situacije, motiva i osjećaja drugoga, te ona mora biti izražena prema pacijentu, ali i prema članovima njegove obitelji. Važno je pružiti optimalan kapacitet. Ako je ima previše, terapeut prijeđe iz promatrača u sudionika te ima problem s distanciranjem, a ako je ima premalo pacijent će to osjetiti te se neće povezati i otvoriti terapeutu. To svakako može biti iznimno stresno.

Sam proces terapije ne utječe samo na pacijenta, nego i na terapeuta.

Postoje rizici zamora ili zakazane empatije, burn out, proces kontraprijenosa i traumatoidno stanje, prevelika identifikacija ili distanciranje. Terapeut može razviti STSP (sekundarni traumatski stresni poremećaj) simptoma gotovo istih kao i PTSP kod izloženosti saznanim o traumatskim događajima svojeg pacijenta.

Traumatizirani pacijenti imaju životne posljedice: osjećaju strah, sram, tugu i bijes. Osjećaji nepovjerenja projicirani su na druge roditeljske i autoritativne figure, uključujući i terapeuta. Očekuju povređivanje, napuštanje i maltretiranje. Tada terapeutska empatija pokazuje da će dobiti potporu, poštovanje i sigurnost i da ih se neće izdati.

U ranim fazama liječenja, terapeut često priziva epizode anksioznosti s fobičnim elementima koji su povezani s iskustvom zlostavljanja. Dijete se izlaže situaciji koja ga podsjeća na zlostavljanje iako nije nužno svjesno povezanosti. Jednom kad samo uspije shvatiti tu povezanost, moći će i verbalizirati traumatična sjećanja i izraziti bol u riječima radije nego u djelima. Bitno je promijeniti žrtvinu percepciju da je odgovorna što je zlostavljana od odrasle osobe.

ART TERAPIJA KOD ŽRTVA SEKSUALNIH TRAUMA

Osobe koje su žrtve seksualnog zlostavljanja sklonije su PTSP-u, depresiji, samoozljeđivanju, alkoholizmu i poremećaju prehrane. Rezultati kod liječenja takvih trauma ovise o tome koliko vremena nakon traume prođe do otkrivanja problema, reakciji obitelji i društva, tipu potpore te osobnosti pojedinca. Neke osobe su traumatizirane mnogo puta i oporave se, dok su neke nakon jedne traume oštećene doživotno.

Trauma seksualnog zlostavljanja utječe na različite aspekte života: utjecaj na svakodnevni život – hrana (utjeha, debljanje), strahovi i fobije, percepcija vlastitog tijela i odnosi s ljudima; utjecaj na samopouzdanje – zlostavljani se osjećaju kao žrtve u svakodnevnim situacijama, nesigurnost; utjecaj na seksualnost – osjećaj velikog srama, zbunjenost zbog osjećaja ugode uz osjećaj boli.

Znakovi seksualnog zlostavljanja

Jedno od najbitnijih pravila kod traženja znakova seksualnog zlostavljanja u art terapiji je da se nikad ne pretpostavlja! Ako je kod jednog pacijenta određen dio crteža bio indikator za zlostavljanje, ne znači da će kod svakog drugog pacijenta to imati isto značenje. Uvijek se s pacijentom mora raspraviti što njemu određen dio crteža znači.

Tri najčešća crteža koji se rade kod prve dijagnoze su portret, drvo i kuća kroz koje se simbolički može saznati mnogo o pacijentu.

Indikator može biti uzorak na hlačama. Djeca crtaju hlače s uzorkom jedino ako su taj dan odjeveni u takve hlače ili nesvjesno time nešto poručuju. Također, može biti istaknut remen ili zatvarač na hlačama. Na majici može biti nacrtano nešto crveno. Treba provjeriti ima li u trenu crtanja majicu s takvim uzorkom ili to nešto simbolizira. Ako dijete na crtežu nešto drži u ruci, treba postaviti pitanja: Što držiš u ruci? Što radiš s time? Jesi li to dobio/la ili daješ nekome? Kome? itd. U pozadini mogu biti teški oblaci. Jedan je oblak zašiljen. Treba pitati simbolizira li on što.

Znakovi unazađenja i iskrivljenja

Djevojčica (7 god.) koja je fizički i seksualno zlostavljana, živi u domu. Dobila je zadatak: nacrtati sebe u sadašnjosti i u budućnosti. U sadašnjosti je nacrtala dodatni dio (rep ili noga). Crtež sebe u budućnosti mnogo je lošiji, jedini obojani dio je među nogama što upućuje na odvajanje od tijela.

Znakovi razdvajanja i cjepkanja

Crtež se može vidjeti kao dva zasebna crteža. Djevojčica je upitana da opiše te dijelove crteža prema mjestima gdje je dosad živjela. Odgovorila je da je prva kuća gdje je prije živjela s mamom (u lošim uvjetima), središnja je gdje živi sad (u dječjem domu), a za treću ne zna. To bi se moglo protumačiti kao prošlost, sadašnjost i “ne znam” budućnost jer ne zna gdje će biti u budućnosti.

Znakovi depresije i manjka života

Djevojka (25 god.) koja je bivala zlostavljana godinama i šutjela o tome. Kod zadatka crtanja drva prikazala je krhko, osamljeno drvo u kojem je nesvjesno prikazala i sebe i kako se osjeća.

RADIONICE S ONKOLOŠKIM PACIJENTIMA

Na poziv doc. dr. sc. Marijane Braš, predstojnice Klinike za psihološku medicinu KBC-a Rebro, koju sam upoznala kao profesoricu tijekom studiranja, krenule su moje likovne radionice s pacijentima na bazi volontiranja. Jednom tjedno održavala sam grupnu radionicu s 20-ak pacijenata, a grupa se mijenjala svaka dva mjeseca. U prvoj grupi nalazile su se žene koje su preboljele ili se liječe od raka, dok su me u drugoj grupi dočekale razne dijagnoze, od PTSP-a, depresije, anskioznosti, do onkoloških pacijenata i tako dalje… Iskustvo je jedinstveno i nikakva literatura ne može vas na to pripremiti. S pacijentima proživljavate njihove dobre i loše dane i slušate njihove životne priče te im pokušavate pomoći kroz kreativno izražavanje, potaknuti pozitivnost i samopoštovanje, skrenuti pozornost s bolesti na ono dobro što ih okružuje, na zahvalnost.

S njima sam prolazila razne teme, a uvijek bi dobivali i domaću zadaću u kojoj je sudjelovala i njihova obitelj. U teme bih ih uvodila opuštanjem, vođenom fantazijom, razmišljanjem, razgovorom te naposljetku dolazi prenošenje na papir.

Oslikavanje vlastite konture

Ovo je jedan od zadataka kroz koji se jako dobro može upoznati osoba: žena koja se još uvijek bori s bolešću (psihički i fizički) i žena koja je prošla liječenje i prihvatila sve što s tim dolazi, te pronalazi mir i zadovoljstvo u svojem životu.

Emocije

Meditativnim oslikavanjem emocija prvo se izbacuje sve loše i negativno što taložimo u sebi, a ne želimo imati pa izbacujemo van – na papir. Zatim slijedi slikanje pozitivnih emocija popunjavanjem mjesta koje smo dobili izbacivanjem negativnog.

Zahvalnost

Razmišljanje i osvješćivanje svega na čemu svaki čovjek može biti zahvalan, a što ne primjećuje u svakodnevici.

5 osjetila

Što sve i kroz koje osjetilo osjećamo, što volimo, koliko si to često priuštimo? Opuštanje i proživljavanje svakog osjetila zasebno.

Odnosi s partnerom i obitelji

Što primamo od svojih bližnjih, i loše i dobro? Što im želimo reći i poručiti, a nismo uspjeli verbalizirati?

Maske

Koliko maski svaki od nas nosi? Za koje sve prigode i osobe? Zašto? Kada skinemo sve te maske, što ostaje? Tko smo mi, što ne pokazujemo drugima? Što se nalazi u najdubljoj nutrini?

Autoportret kao kuća

Portretiranje sebe kroz crtež kuće: Kada bih bio kuća, kakva bi to kuća bila? Gdje je smještena? Ima li drugih kuća u blizini? Jesu li mi vrata otvorena, spremna primiti goste ili sam zatvorena, bez prozora? Imam li visoku ogradu? Vodi li do mene put? Što se nalazi u toj kući? Jesam li čvrsto građena ili ruševna?

Reakcije pacijenata su različite, netko na prvoj radionici ne može ništa izbaciti iz sebe van, nacrta X preko papira ili izađe van iz prostorije. Drugi se rasplaču kad počnu pričati o sebi nešto što još nikad nisu verbalizirali, ali su shvatili kroz neki crtež. Uvijek se na zadnjim radionicama osjeti napredak, svi se uspiju izraziti i iskažu zadovoljstvo zbog crtanja i slikanja. Kažu da im je to poput najtežeg predmeta u školi, teški su zadatci, jer je teško raditi na sebi i iznositi van neki skriven dio sebe. Istovremeno je to i najzanimljiviji predmet jer kroz “igru” rade nešto dobro za sebe.

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.