Piše: Jakov Tuković, 3.mt, fotografije: Petra Sokolić, 2.mt i Lucija Strugar, 3.mt
David Belle, tvorac suvremenog parkoura, tvrdi da je parkour vještina kretanja u kojoj je najbitnije da čovjek na siguran, brz i učinkovit način dođe od točke A do točke B (i natrag) u bilo kojem okruženju. Parkour, odnosno parcour, u doslovnom prijevodu s francuskog znači put, ruta. Ljudi su oduvijek proučavali najlakše načine za dolazak na neko mjesto i pritom izbjegavali prepreke. Tako se može reći da parkour kao kretanje kroz okolinu postoji oduvijek, no suvremeni parkour, onakav kakvoga ga danas poznajemo, počeo se razvijati tek drugom polovicom dvadesetog stoljeća.
Jedno od načela na kojima počiva suvremeni parkour je prirodna metoda kretanja (methode naturelle) koju je utvrdio francuski časnik Georges Hebert. Sastojala se od deset manjih dijelova, od kojih se svaki može trenirati zasebno te se kasnije spajaju u cjelinu. Između ostalog, to su bili: trčanje, skakanje, četveronožno hodanje, penjanje, plivanje itd. Hebert je za stvaranje ove metode bio inspiriran pokretima autohtonih afričkih plemena za koje je tvrdio da su im tijela bila otporna, snažna i fleksibilna zbog njihova načina života u prirodi. Metoda je bila vrlo učinkovita te je kasnije uvrštena kao dio obuke u francuskoj vojsci.
L’Art du d’eplacement
Zahvaljujući Hebertovoj prirodnoj metodi kretanja, David Belle je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća utvrdio metodu kretanja koju danas prepoznajemo kao parkour. Zajedno je s nekoliko prijatelja 1997. g. osmislio grupu koja je proučavala metode kretanja tijela i njegovala ideju psihičke, fizičke i moralne snage kao osnove kod pojedinca. Grupa se zvala Yamakasi, što na lingala jeziku znači snaga tijela, duha i čovjeka. Grupa je zaslužna za osmišljanje termina L’Art du d’eplacement, što bi značilo umjetnost pomaka odnosno kretanja. Ljudi koji treniraju parkour nazvani su traceur [trejseri].
U Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok postoji nekoliko trejsera.
Jakov Sučec, učenik 3.mt razreda, trenira parkour već pet godina i kaže kako ga smeta kada netko parkour nazove sportom.
– Parkour je usko povezan s mnogo ekstremnih sportova, ali je u osnovi to metoda. Početi se baviti parkourom doista iziskuje hrabrost. – kaže Jakov.
– Od djetinjstva sam okružen ljudima koji vole vježbati i izvoditi akrobacije, stoga je to postalo velik dio mojeg života i moja velika ljubav. – rekao nam je Jakov.
Ljudi koji treniraju parkour često se moraju nositi s raznim ozljedama koje su, kako kaže Jakov, neaobilazan dio treninga. – Svi mi koji treniramo međusobno suosjećamo. Ozljede nas odvlače od cilja, ali nam i ukazuju na greške. Na jednom treningu znam se ozljediti i do nekoliko puta. – zaključuje.
Viktor Gabud, učenik 3.g razreda, također je trejser, koji se već duže vrijeme bavi parkourom. Stalno sluša divljenje i čuđenje ljudi kada vide stvari kojima se trejseri bave.
– Ljudima stalno govorim kako je parkour opasan i kada ga radiš moraš biti u potpunosti pribran i skoncentriran. Baš zbog toga im govorim kako parkour nije za svakoga. – ističe Viktor.
Da bi trejseri bili toliko dobri, moraju i puno vježbati. – Trening se može raditi na bilo kojoj lokaciji, na otvorenom ili u zatvorenom. Osobno mi je draže trenirati na otvorenom jer se osjećam slobodnije, a najteže mi je kada se nalazim na velikoj visini, na nekoj građevini. – dodaje Viktor.
Pokreti trejsera
U parkouru postoji niz pokreta kojima se trejseri koriste, ali ih dosta još uvijek nije definirano. Međutim, neki pokreti jesu, npr. landing, balance, underbar, roll i mnogi drugi. Primarne karakteristike parkoura kojih se svaki dobar trejser treba držati su efikasnost, brzina i sigurno kretanje. U parkouru nema natjecanja jer je svako tijelo priča za sebe. Svatko mora pronaći svoj tempo i otkrivati svoje tjelesne mogućnosti.
– Kada krenem parkourati, znam kako se neću pokajati jer ću se kasnije puno bolje osjećati. Izbacit ću iz sebe negativnu energiju. – kaže Jakov.
– Moj savjet ljudima koji se žele početi baviti parkourom je da budu vrlo oprezni, da nikada ne izvode akrobacije za koje nisu sigurni da ih mogu izvesti i da uvijek sve što rade, da rade iz srca. – rekao je Viktor.
Trejseri će i dalje, bez obzira na ozljede, nastaviti trenirati jer je parkour dio njih, a na ostalim ljudima je da i dalje preispituju je li normalno izlagati svoje tijelo opasnosti radi vlastitog užitka, kao i kod svake druge metode koja se nalazi na granici prihvatljivog.
