Fotografije: Mihaela Bubanko, 4.mt
O temi trgovine ljudima učenici Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok Karlo Mitok i Marino Dumić realizirali su radijsku emisiju Naš glas Radio Zaboka. Ovdje donosimo transkript te emisije.
KARLO: Današnja tema je trgovina ljudima, a o problematici i kako biti na oprezu, s nama će razgovarati Andreja Jurić, policijska službenica za prevenciju Policijske uprave krapinsko-zagorske, Valentina Klasiček, socijalna radnica, djelatnica Gradskog društva Crvenog križa Krapina, Mirjana Jurman, pročelnica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Područne službe Krapina te Goran Vukmanić, EURES asistent u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje Područne službe Krapina.
MARINO: Trgovina ljudima je globalni problem koji postoji u svim zemljama i oblik je organiziranog kriminala. Žrtvama su uskraćena ljudska prava, kao što su sloboda i dostojanstvo, pravo slobode kretanja, odlučivanja, jednakost među ljudima, onemogućava im se komunikacija s obitelji, podvrgnute su psihičkom te fizičkom zlostavljanju, izolirane i ucjenjivane prijetnjama njihovim obiteljima i prijateljima.
KARLO: Osobe iz siromašnih zemalja u potrazi za boljim životom odlaze u bogatije zemlje i u tim nastojanjima postaju laka meta kriminalcima koji se bave trgovanjem ljudima. Iz članaka 106. Kaznenog zakona vidljivo je što trgovanje ljudima obuhvaća i ono glasi: “Tko uporabom sile ili prijetnje, obmanom, prijevarom, otmicom, zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa ovisnosti, davanjem ili primanjem novčane naknade ili druge koristi radi dobivanja pristanka osobe koja ima nadzor nad drugom osobom ili na drugi način vrbuje, preveze, prevede, skriva ili prima osobu ili razmjenjuje ili prenosi nadzor nad osobom radi iskorištavanja njezinog rada putem prisilnog rada ili služenja, uspostavom ropstva ili njemu sličnog odnosa, ili radi njezinog iskorištavanja za prostituciju ili druge oblike spolnog iskorištavanja uključujući i pornografiju ili za sklapanje nedozvoljenog ili prisilnog braka, ili radi uzimanja dijelova njezinog tijela, ili radi njezinog korištenja u oružanim sukobima ili radi činjenja protupravne radnje, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.”
KARLO: S nama je u studiju Andreja Jurić, policijska službenica za prevenciju Policijske uprave krapinsko-zagorske. Recite nam, što je to trgovina ljudima?
ANDREJA JURIĆ: Trgovina ljudima jedno je od najvećih kršenja osnovnih ljudskih prava zbog toga što obuhvaća dosta teške situacije u kojima dolazi do posredovanja u kupnji i prodaji ili predaji neke osobe uporabom sile, prijetnje, prijevarom, otmicom ili obmanom kako bi ta osoba kasnije bila primorana na prisilan rad, prostituciju, seksualno iskorištavanje, prosjačenje ili trgovanje ljudskim organima. Osim što na osobito težak i na različite načine krši ljudska prava, ona obuhvaća i kaznena djela vezana uz nacionalno zakonodavstvo te zakonodavstvo šire međunarodne zajednice. Funkcionira na principu ponude i potražnje i prema nekim procjenama počinitelji takvih kriminalnih radnji ostvaruju zaradu koja prelazi 12 milijardi dolara.
Ranijih se godina Republika Hrvatska doživljavala samo kao tranzitna zemlja kroz koju su prolazile žrtve trgovine ljudima, uglavnom iz područja istočne i jugoistočne Europe prema zapadnoj Europi. Novija, pak, iskustva pokazuju kako Hrvatska postaje zemlja odakle se vrbuju žrtve kao i zemlja u kojoj dolazi do iskorištavanja tih ljudi.
Kako bismo lakše shvatili princip trgovine ljudima, možemo je podijeliti u tri faze. Prva je faza vrbovanja gdje se kroz nagovaranje, preko poznanstava, kroz oglase u javnim medijima ili preko Interneta traži osoba koja je ranjiva zbog svoje specifične životne situacije – nezaposlena je ili živi u nesređenim obiteljskim odnosima – i koja traži bolji život ili novo radno mjesto, a nudi joj se mogućnost brze i velike zarade te početak novog, boljeg života. Druga je faza transporta, najčešće se radi o prebacivanju žrtve u drugi grad ili državu, daleko od obitelji i prijatelja, kako se ne bi imala kome obratiti za pomoć te se kod nje stvara osjećaj kako je dužna osobi koja ju prevozi. U ovoj se fazi obično krivotvore dokumenti ili izrađuju novi te žrtve često daju svoje dokumente počiniteljima ovih kaznenih radnji. Treća je faza eksploatacija, odnosno iskorištavanje u seksualne svrhe, seksualni turizam, prostituciju, prisilan rad u tvornicama ili većim poljoprivrednim imanjima. Ovo je često praćeno prijetnjama, fizičkim napadima, davanjem sredstava ovisnosti kako bi se u žrtve razvila ovisnost o opijatima ili je se zastrašivalo.
Žrtvi se onemogućuje kontakt s obitelji ili je takva komunikacija pod nadzorom počinitelja, uvjerava je se da će završiti u zatvoru ukoliko se obrati nekoj instituciji za pomoć te će se naći u još goroj životnoj situaciji. Od žrtve se stalno traži podmirenje troškova koje je prouzročila osobi koja ju je vrbovala, prijevozniku ili osobi koja ju je na kraju prihvatila za iskorištavanje. Žrtvu se stavlja u ponižavajući položaj, osjeća se nemoćnom i ovisnom te se istinski boji obratiti nekome za pomoć. Uvjerenja sam kako se trgovinom ljudima bave dobro organizirane kriminalne skupine koje međusobno surađuju u svim fazama ovog kriminalnog djela pa čak i preprodaju žrtve.
MARINO: Kako se može prepoznati lažan oglas za posao?
ANDREJA JURIĆ: Oglasi za koje se može posumnjati kako se iza njih možda krije trgovina ljudima formulirani su s nejasnim informacijama o vrsti posla koji će se obavljati, nudi se primamljiv posao s velikom zaradom, ne traže se nikakve kvalifikacije, ne traži se prethodni razgovor niti testiranje s kandidatom, naglašava se žurnost, tvrtke i osobe koje ih objavljuju su nepoznate. Ukratko – brzo, hitno, žurno, velika obećanja, velika zarada – tu već treba posumnjati kako se radi o oglasu koji iza sebe ima skrivene motive koji bi mogli biti na štetu onoga koji se javlja. Stoga treba izvršiti provjere takvih oglasa: potražiti podatke o poslodavcu kroz dostupne izvore na Internetu i u nadležnim institucijama (veleposlanstva, Hrvatski zavod za zapošljavanje), zatražiti dostavu ugovora o radu koji je na jeziku osobe koja se javlja na oglas kako bi ga ta osoba razumjela, provjeriti je li potrebno pribaviti radne dozvole za rad u inozemstvu i to obaviti samostalno, ne davati osobne dokumente ili dati njihove preslike ukoliko je obavezno njihovo predočenje.
Prilikom odlaska na rad u inozemstvo dobro je naučiti jezik zemlje u koju se ide (barem osnovne riječi i fraze), potom kopirati osobne dokumente i radni ugovor i njihove preslike ostaviti kod kuće svojoj obitelji ili prijateljima kako bi policija znala odakle krenuti u potragu u slučaju da se prekine komunikacija. Prilikom putovanja treba pamtiti trasu puta (granice, naplatne kućice, benzinske postaje i dr.), čuvati dokumente kod sebe te dogovoriti tajni znak sa svojom obitelji. To može biti neka riječ koja će obitelji biti signal kako nešto nije u redu prilikom komunikacije pod nadzorom počinitelja.
MARINO: Kako onda komunicirati s obitelji ako nam je osoba koja nas je vrbovala oduzela mobitel i naše osobne stvari, kako postupiti u takvoj situaciji?
ANDREJA JURIĆ: Ukoliko se žrtva trgovine ljudima ili prisilnog rada nađe u takvoj situaciji, uvijek se može obratiti za pomoć lokalnim i državnim institucijama, prije svega policiji. Naime, žrtve nisu počinitelji i ništa im se neće dogoditi kada objasne u kakvoj su se situaciji našli i bit će zaštićeni. Postoje posebni timovi koji pomažu žrtvama trgovine ljudima. U tu svrhu su u Republici Hrvatskoj uključeni policija, Crveni križ, centri za socijalnu skrb i razne udruge koje onda preuzimaju žrtvu, zbrinjavaju je, pružaju psihološku pomoć te pomažu u povratku njihovoj kući.
MARINO: Što biste savjetovali mladima koji izlaze na tržište rada i njihovim roditeljima, odnosno skrbnicima?
ANDREJA JURIĆ: Voditi računa i biti skeptičan prema oglasima u kojima se nudi brza zarada, bez potrebne kvalifikacije, bez ikakvih provjera. Ukoliko se javljaju za radna mjesta izvan svojega mjesta prebivališta, neka provjere adresu na kojoj će se nalaziti, kontakte o poslodavcu, neka fotokopiraju svoje ugovore o radu i ostave ih članovima svoje obitelji. Važno je da njihova obitelj zna gdje će biti smješteni, gdje će raditi, na koje brojeve telefona ih mogu kontaktirati, koga mogu nazvati u slučaju da ne mogu uspostaviti kontakt sa svojom djecom.
MARINO: Koja je uloga policije u sprječavanju trgovine ljudima?
ANDREJA JURIĆ: Ministarstvo unutarnjih poslova uključilo se u razne kampanje zato što želi senzibilizirati građane na postojanje ovoga problema, posebno mlade koji će se naći ili se već nalaze na tržištu rada. Namjera nam je i razbiti mitove koji postoje o trgovini ljudima gdje mnogi misle kako im se tako nešto ne može dogoditi, jer stvarnost je drugačija – ovo se može dogoditi bilo kome, ženi i muškarcu te djeci. Sljedeći je mit kako su žrtve samo mlade, naivne i neobrazovane djevojke koje završe u raljama prostitucije i seksualne industrije, a činjenica je da žrtvama postaju i osobe srednje dobi te visokoobrazovani, koji čak i govore strane jezike. Mit je i da su počinitelji ovakvih kaznenih djela samo žrtvama nepoznate osobe s obzirom da često u postupku vrbovanja počinitelji budu njihovi poznanici ili sa žrtvama razvijaju prijateljske ili čak dublje, ljubavne veze kako bi zadobili njihovo povjerenje uz obećanja o boljem i ljepšem životu u nekom drugom gradu ili državi i tako ih nagovorili da se odsele od svoje obitelji i u konačnici postanu žrtvama trgovine ljudima.
MARINO: Jedna od žrtava su i djeca. Svake dvije minute u Europi nestaje jedno dijete, u godinu dana ih se traži više od 250 tisuća. AMBER ALERT EUROPE sa sjedištem u Bruxellesu građanska je inicijativa koja trenutno broji tri milijuna ljudi. Radi se zapravo o europskom centru za uzbunjivanje u slučaju otmice djece.
KARLO: U televizijskim i radio programima, na internetu i preko svih mogućih ostalih kanala za komunikaciju šalju se podaci gdje bi otmičar mogao biti, šalje se opis djeteta, posljednja lokacija gdje je viđen i slično. Cijeli posao obavlja otprilike 20 suradnika, a svime se rukovodi iz malenog ureda u središtu Bruxellesa. Ova je neprofitna međunarodna organizacija najveća europska građanska inicijativa s tri milijuna suradnika, a njezini su članovi policijske organizacije, ministarstva te nevladine organizacije.
KARLO: Izvješće Europske komisije navodi da su u 80 posto slučajeva žrtve bile žene, od čega ih je 69 posto oteto u svrhu seksualne eksploatacije. Među njima je bilo i tisuću djece. Dvije trećine žrtava su građani Europske unije, a u manjem postotku su osobe iz Nigerije i Kine. Više od stotinu osoba bile su žrtve trgovanja ljudima u Hrvatskoj u posljednjih deset godina, a među njima je najviše hrvatskih te državljana susjedne Bosne i Hercegovine. Najčešće se trguje mlađim ženama od 11 do 30 godina.
MARINO: Podatci Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju da je u razdoblju od 2002. do 2012. bilo 116 žrtava trgovine ljudima, a najviše tih kaznenih djela počinjeno je 2007. i 2011. koje su završile s 15, odnosno 14 žrtava. Uz državljane Hrvatske (61) te Bosne i Hercegovine (13) žrtve trgovanja ljudima u Hrvatskoj su u tom razdoblju bili po jedan državljanin Kameruna, Maroka, Rusije, Slovačke i Albanije, četiri državljana Bugarske, sedam Moldavije, osam Rumunjske te po deset državljana Srbije i Ukrajine.
KARLO: O ovoj problematici i ulozi Hrvatskog crvenog križa, razgovaramo s Valentinom Klasiček, socijalnom radnicom, djelatnicom Gradskog društva Crvenog križa Krapina. Na koji se način Crveni križ uključuje u problematiku trgovine ljudima?
VALENTINA KLASIČEK: Hrvatski crveni križ je vodeća organizacija u području prevencije i edukacije djece i mladih u svrhu sprječavanja trgovine ljudima. Svake se godine 18. listopada javnim akcijama na inovativan način obilježava Europski dan suzbijanja trgovine ljudima. Kako je problem trgovine ljudima ne samo nacionalni nego i regionalni problem, tako je nužan i regionalni odgovor te Hrvatski crveni križ educira regionalna i lokalna društva Crvenoga križa kako bi onda na svojem području mogli provoditi prevenciju i edukaciju vezanu uz trgovinu ljudima. Gradsko društvo Crvenoga križa Krapina provodi radionice za učenike osnovnih i srednjih škola. Preventivnim se programom općenito upoznaje mladež s ovim velikim problemom, a bazira se na naznakama gdje mladima vreba opasnost (izleti, prva zaposlenja, izlasci, studiranje). Mladi dobiju naputke kako se ponašati kad prihvaćaju posao, kad putuju izvan Hrvatske, što obavezno obaviti prije nego krenu na put, kako se ponašati u stranoj državi, s naglaskom kako opreza nikad nije dosta. U osnovnim školama provode se radionice s učenicima drugih razreda koje se sastoje od sudjelovanja djece u priči Mišica Milica koja je primjerena njihovoj dobi i u kojoj prate kako se pristupa nepoznatim osobama, kako se ponašati kada su sami kod kuće, kako reagirati u rizičnim situacijama te kako pravilno koristiti internet.
Kroz radionice, promidžbene materijale i filmove dolazimo do velikog broja mladih ljudi od kojih dobijemo informaciju kako su im ti preventivni programi dobri i kako su im “otvorili oči” jer prije nisu znali gotovo ništa o toj problematici.
Mladi smatraju kako je glavni razlog povećanja ovog oblika organiziranog kriminala loše društveno-političko stanje, odnosno siromaštvo, korupcija, izokrenute moralne vrijednosti te nedovoljna informiranost i educiranost. Složni su da bi veća informiranost dovela do smanjenja broja žrtava trgovine ljudima.
MARINO: Trgovci ljudima nerijetko poznaju svoje žrtve, mogu čak biti prijatelji ili poznanici koji ostavljaju dojam iskusnih i profesionalnih osoba. Lažni prijateljski posrednici žrtvama nude plaćanje troškova putovanja i rješavanje svih administrativnih pitanja. No, dolaskom na odredište, njihovo se ponašanje mijenja. Ponekad potencijalne žrtve nikada ni ne stignu na dogovoreno odredište, već ih se na putu preprodaje novim trgovcima. Najčešća mjesta eksploatacije su ulice, noćni klubovi, diskoteke, restorani, tvornice, privatni posjedi, obiteljske kuće, stanovi, domaćinstva.
KARLO: Kako bi spriječila trgovanje ljudima Hrvatska donosi trogodišnje Nacionalne strategije suzbijanja trgovanja ljudima u kojem je uspostavljen cjeloviti sustav. On obuhvaća aktivnosti od trenutka identifikacije žrtve sve do njene potpune integracije i reintegracije u društvo. Prisutna je i suradnja između nadležnih tijela državne uprave, organizacija civilnog društva te nevladinih organizacija.
Hrvatska se može pohvaliti kako je tri godine zaredom bila u skupinu zemalja koje ulažu najviše napora u svijetu po problematici suzbijanja trgovanja ljudima, ali i na području zaštite žrtava te progona počinitelja i prevencije. Kazna za trgovanje ljudima počinjeno prema djetetu može biti kažnjena zatvorom u trajanju od tri do najviše 15 godina.
MARINO: Jedan od načina vrbovanja žrtava su oglasi za posao. Ulaskom u Europsku uniju sve više mladih odlazi u potrazi za radnim mjestom. Time postaju mete trgovcima ljudima. Na što trebaju obratiti pozornost objasnit će nam Mirjana Jurman, pročelnica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Područne službe Krapina.
MIRJANA JURMAN: Na Zavodu za zapošljavanje postoje oglasi za rad u zem-ljama članicama Europske unije u području građevine, a trenutno se traže i mehaničari, strojari, elektrotehničari i vozači. Možemo reći kako je početkom proljeća više zahtjeva, ovisno o kojim se poslovima radi. Preko stranica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje može se doći do portala EURES na kojemu svatko zainteresiran može dobiti informacije o slobodnim radnim mjestima, uvjetima života i rada u pojedinoj zemlji Europske unije. Međutim, na Zavodu nemamo cjelovite podatke o odlascima na posao u druge zemlje članice EU s obzirom da samo veoma mali broj ljudi, koji su u našoj evidenciji, prijavljuju svoj odlazak. Preporučamo da korisnici posao u inozemstvu traže samo preko ustanova koje su za to ovlaštene i koje su registrirane kao što je to spomenuti portal EURES, jer je to sigurnije nego preko različitih oglasa u novinama ili na internetu.
KARLO: Što je EURES i kako funkcionira objasnit će nam naš sljedeći gost, Goran Vukmanić, EURES asistent u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje Područne službe Krapina.
GORAN VUKMANIĆ: Način zapošljavanja preko EURES-a je vrlo jednostavan – osobe direktno kontaktiraju poslodavce. Ovdje se ne radi o klasičnom posredovanju kako to rade javne službe za zapošljavanje, nego one zaprimaju zahtjeve za zapošljavanje od poslodavaca koje potom prosljeđuju samo u određene ili sve zemlje članice EU, ovisno o tome s kojeg područja poslodavac treba radnu snagu. EURES savjetnici i asistenti prikupljaju i objavljuju slobodna radna mjesta u svojim matičnim službama. Uvijek se nastoji istražiti svakog poslodavca i svako pojedino radno mjesto kako ne bi došlo do negativnih posljedica takvog posredovanja. Dakle, jako se pazi za koga se posreduje kako ne bi došlo do trgovine ljudima i sl. Stoga se može reći kako je EURES mreža jedan od najsigurnijih načina kako doći do posla u Europskoj uniji.
MARINO: I za kraj, važno je ponoviti kako je trgovina ljudima globalni problem koji postoji u svim zemljama i oblik je organiziranog kriminala. Jedan je od najtežih primjera kršenja ljudskih prava.
KARLO: Žrtvama su uskraćena ljudska prava kao što su sloboda i dostojanstvo, pravo slobode kretanja, odlučivanja, jednakost među ljudima, onemogućava im se komunikacija s obitelji, podvrgnute su psihičkom te fizičkom zlostavljanju, izolirane i ucjenjivane prijetnjama njihovim obiteljima i prijateljima.
MARINO: Provjerite oglase za posao prije nego se na njih prijavljujete!
