Pišu: Magdalena Križnik, 4.mt i Lucija Brežnjak, 3.d, fotografije: Petra Sokolić, 2.mt
Svjetski dan dijabetesa obilježava se 14. studenoga. Ovaj je datum odabran prema danu rođenja Fredericka Bantinga koji je uz Charlesa Besta zaslužan za otkriće inzulina.
– Šećerna bolest ili diabetes mellitus, metabolička je bolest višestruke etiologije obilježena kroničnom hiperglikemijom i poremećajem mijene ugljikohidrata, masti i bjelančevina, što se javlja kao posljedica poremećena lučenja inzulina, djelovanja inzulina ili oboje. Najčešća je endokrina bolest. – objasnio nam je Ivan Kos, doktor medicine.
Šećerna bolest
U svijetu od šećerne bolesti boluje oko 150 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj oko 340 tisuća. Glavni je uzrok sljepoće u zapadnoeuropskim zemljama te uzrok polovice svih netraumatskih amputacija nogu. Šećerna bolest dijeli se na tip 1 i tip 2 te šećernu bolest trudnica i ostali specifični tipovi.
– Kod tipa 1 klinički simptomi razvijaju se naglo. Bolesnici su skloni ketoacidozi te naglo mršave, a zakašnjela dijagnoza može završiti i smrću. Kod tipa 2 klinički simptomi se razvijaju polagano te se ovaj tip često dijagnosticira prekasno. To je teška i progresivna bolest, obilježena gubitkom funkcije, tj. propadanjem beta stanica, stoga treba odrediti strožu kontrolu u većine bolesnika – dodao je Ivan Kos.
Osnovni ciljevi liječenja šećerne bolesti jednaki su za sve tipove – poboljšati kvalitetu života, odgoditi akutne i kronične komplikacije šećerne bolesti, normalizirati glikemiju i ostale biokemijske parametre, smanjiti smrtnost te liječiti pridružene bolesti.
– Modeli liječenja tipa jedan jesu edukacija, dijeta, samokontrola, tjelovježba te inzulin dok kod tipa 2 mjesec dana do šest tjedana traje edukacija i (samo)kontrola šećera u krvi te dijeta i tjelovježba. Zatim se isti taj period uzimaju oralni lijekovi (OHL), a nakon toga neko vrijeme inzulin ili lijekovi i inzulin, ovisno o potrebi i stanju pacijenta. – istaknuo je Ivan Kos.
Karolina Prugovečki boluje od dijabetesa tipa 1 koji joj je dijagnosticiran u listopadu 2012. godine. Dva tjedna prije nego što je saznala od čega boluje počela je gubiti na težini, bila je iscrpljena, nije mogla normalno jesti i stalno je tražila nešto slatko.
– Lječnici su me pregledali, ali nitko nije znao o čemu se radi i zato više nemam povjerenja u lječnike iz mjesta u kojem živim. Srećom, naišla sam na izvrsnu liječnicu u KBC Rebro u Zagrebu kamo danas redovito idem na kontrole. Stigavši u bolnicu u kritičnom stanju, izmjerili su mi šećer u krvi 58,6 mmol/L, a normalna bi se količina trebala kretati od 4 do 7 mmol/L – opisala je Karolina svoje prvo iskustvo s ovom bolešću.
Nije u tome sve toliko loše – upoznajem ljude s istim stanjem, razmjenjujemo iskustva i savjete, hranim se zdravije nego prije, aktivnija sam i saznala sam mnogo toga što prije nisam znala.
Dijabetes kao hobi
Znala je s čime će se sve morati suočavati svakoga dana do kraja života, jer i njen otac boluje od dijabetesa. Odmah je krenula s uzimanjem injekcija, odnosno inzulina, onoliko puta dnevno koliko joj je potrebno da bi šećer bio normalne razine.
– Čim sam saznala dijagnozu, na neki me je način utješilo što imam nekoga tko je svaki dan uz mene i tko zna kroz što prolazim te koliko je odgovornosti i odricanja potrebno kako bih se osjećala dobro. – dodala je.
Inzulin je proteinski hormon koji luči žlijezda gušterača, a služi za regulaciju razine šećera u krvi te metabolizam ugljikohidrata i masti u tijelu. Spremanje glukoze u mišićima i u jetri je omogućeno inzulinom, kao i reguliranju sinteze novog šećera koji ulazi iz jetre u krvotok. Šećer, bez inzulina ili ako ga je premalo, ne može nikako, ili samo djelomično, dospjeti u tjelesne stanice. Normalna koncentracija šećera u krvi iznosi 3,75 – 6,0 mmol/L
– Koristim dvije vrste inzulina, jedan koji djeluje 24 sata te ga uzimam svakog dana u 21 sat i drugi koji djeluje oko 1 sat i njega uzimam prije ili poslije obroka kako bi mi razgradio šećer kojeg sam unijela putem hrane. Ukoliko zaboravim uzeti inzulin, šećer mi poraste te se osjećam većinom onako kako sam se osjećala prije nego što sam saznala od čega bolujem. Ukoliko uzmem previše inzulina, šećer mi padne te mi se tijelo počinje znojiti, tresti i ukoliko se nešto ne poduzme, pala bih u komu, no do toliko kritičnog stanja još nikada nije došlo. – objasnila je.
Karolina priznaje kako joj nije bilo teško prihvatiti stanje u kojem se nalazi jer postoje i gore bolesti s kojima se ljudi svakodnevno susreću.
– Kada pogledam uokolo i vidim od kakvih sve bolesti ljudi boluju i koliko im je teško još sam i zahvalna što imam “samo” dijabetes. Prihvaćam ga kao neku vrstu hobija: mjerenje šećera, redovito hranjenje, uzimanje lijekova itd. Mogu reći da mi je promijenio život time što više ne mogu reći da sam u potpunosti zdrava i da mi nije ništa. Zabranjene su mi neke stvari koje prije nisu bile, ali nije u tome sve toliko loše. Primjerice, upoznajem ljude, prijatelje s istim problemom, razmjenjujemo iskustva i savjete, hranim se zdravije nego prije, aktivnija sam i saznala sam mnogo toga što prije nisam znala. Mogu reći kako se svaki dan susrećem s nečim novim i zanimljivim.
