“Svjetlo koje tjera tamu i daje nadu za boljom budućnošću”

Pismo Dražena Peleska: "Želim postati profesor i prenijeti na djecu toplinu i znanje koje su na mene prenijeli profesori ŠUDIGO-a."

0
316
pregleda

Piše: Lucija Šoprek, 3.mt, fotografija: Mihaela Bubanko, 4.mt

Isprva nisam znao kako da vam se zahvalim za sve što ste za mene napravili. Vaša pomoć i prijateljstvo te ljudskost koju ste mi pokazali jako mi je puno pomogla. Kako bih vam najbolje prikazao koliko mi je značila vaša potpora, ispričat ću vam kratku priču svog djetinjstva. – početak je pisma Dražena Peleska, sada već bivšeg učenika Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, koji je svoje utočište pronašao upravo u toj školi.

Težak životni put

Njegov životni put bio je težak. Pun predrasuda, pun osuđivanja zbog teške financijske situacije njegove obitelji, no on je, zbog neizmjerne snage i dobrog srca, uspio u naumu.

Naime, želja mu je postati profesorom te prenijeti na djecu onu toplinu i znanje koje su mu prenijeli profesori tijekom srednjoškolskog obrazovanja. – Kako bih se zahvalio profesorima koji su mi bili uzor u životu te potpora, ali i da im dokažem koliko utjecaja i kako veliku ulogu u obrazovanju i svijetu imaju, odlučio sam napisati pismo zahvale. Želja mi je postati profesorom etike, filozofije, sociologije i logike, a nadahnuli su me upravo profesori koji su bili tu za mene u najtežim trenucima, odnosno trenucima kada sam trebao nekoga tko će biti tu za mene, bez obzira na sve. – ističe Dražen te se nada da će i on jednoga dana kao profesor imati utjecaj na svoje učenike te im biti podrška i oslonac kao i profesori u njegovoj srednjoj školi.

Sada je student Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a trnovit put do ovog uspjeha počeo je još u osnovnoj školi. – Kada sam po prvi put krenuo u školu, prva stvar koju sam rekao svojim roditeljima je da ću uvijek voljeti školu. Na početku je sve bilo super, imao sam prijatelje, svoju volju koja je bila moja snaga. No kako su godine prolazile, ljudi za koje sam mislio da su mi prijatelji, okrenuli su mi leđa. – dodaje Dražen.

Isprva nije znao zašto, no s vremenom je počeo shvaćati. – Njihovo je razmišljanje bilo da nije cool družiti se s osobom koja je siromašna, no ja se nikad nisam tako osjećao, štoviše, osjećao sam se vrlo bogato u duši. Stvari su od tada počele eskalirati. Od prvobitnih ignoriranja krenuli su s ismijavanjima i vrijeđanjem. Već tada sam shvaćao ozbiljnost života te koliko on može biti težak. Nikada nisam htio zamarati svoje roditelje problemima jer sam znao koliko su se oni tada borili za mene i mog brata. Bio sam tvrdoglav, u sebi sam mislio možda ipak trebam nekome reći, no krenuo sam dalje, poput vode koja uvijek nađe svoj put i tvrđave koja se nikada ne predaje. – ističe Dražen.

Od prvog do petog razreda bio je sretno dijete bez ikakvih briga, kako to i treba biti, no u daljnjim razredima naišao je na prepreku. Učenici iz razreda počeli su ga ismijavati i izbacivati iz društva. Djeca znaju biti vrlo okrutna, no ne shvaćaju kako to utječe na dijete koje je predmet izrugivanja. Najteže mu je bilo kada su mu “zabile nož u leđa” osobe koje je smatrao prijateljima, osjećao se samim i nemoćnim, u njemu se gasila želja za napretkom jer se osjećao kao da se mora boriti protiv svega lošeg. Bio je sam i sam se morao boriti protiv svih. Tako je njegova snaga polako nestajala…

Nakon završetka osnovne škole odlučio je sve loše stvari pretvoriti u nešto što će ga učiniti jačim, krenuo je s novom željom i snagom, u nove pobjede.

U srednju školu krenuo je bez ideje i nade da će biti bolje i bez ikakvih očekivanja, pripremljen na sve… Odnosno, kako on opisuje u svojem pismu, ”krenuo je kao list vođen vjetrom”.

No s prvim danom dolaska u ŠUDIGO, njegovo razmišljanje se promijenilo. Upisao se za grafičara pripreme i upoznao divne profesore i isto tako divne kolege koji su mu na neki način pokazali da ima još dobrote u ljudima i da nisu svi ljudi isti. Taj događaj probudio mu je volju te ga nadahnuo da postane još bolji čovjek, odnosno u krajnju ruku, prijatelj. Trudio se biti prijatelj sa svima i nikoga ne izostavljati ili odbacivati jer je osjetio odbacivanje od društva kao dijete te nije htio da netko u njegovoj blizini osjeti to na svojoj koži.

Topli osmijeh razrednice

– Kada je počeo prvi dan srednje škole, prva stvar koje se sjećam je topli osmijeh i dobro srce razrednice Varžić. I od tog dana pa nadalje upoznavao sam vas, ljude koji su mi bili prijatelji i potpora. I tada sam počeo nešto osjećati, vatra za koju sam mislio da je nestala, ponovno se vratila. Moja volja se vratila puno jača nego ikada prije, vatra koju ništa više neće moći ugasiti. I tada sam sebi rekao da ću biti još bolja osoba nego prije, da ću biti prijatelj koji će uvijek biti tu, spreman pomoći, da ću se svakog dana truditi biti bolji čovjek, zato što male stvari dobrote koje činimo za druge čine veliku razliku u svijetu. – opisuje u svome pismu Dražen.

Budući je bio dobar učenik, nakon završetka svojeg trogodišnjeg obrazovanja odlučio je položiti razredne ispite i upisati i četvrti razred za medijskog tehničara kako bi se mogao upisati na željeni fakultet. Nije mu bilo teško položiti razredne ispite jer zahvaljujući divnim profesorima, ono što se čini teško, postalo vrlo lagano.

– Hvala vam što ste bili uz mene svih ovih pet godina. Vi ste me nadahnuli, vratili mi snagu i ojačali moju ljudskost. Kada bi me netko pitao kako da vas opišem, rekao bih to ovako: “Svjetlo koje tjera tamu i daje nadu za boljom budućnošću”. – zaključuje Dražen.

Prethodni članakŽivjeti s dijabetesom
Sljedeći članakTrgovina ljudima
Redakcija digitalnog školskog lista "Tabula nova"
Podijeli objavu

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.