Dora Maar, pravim imenom Henriette Theodora Marković, bila je francuska slikarica, fotografkinja i pjesnikinja hrvatskog porijekla te poznata Picassova muza koju je naslikao na mnogim portretima tijekom njihove ljubavne veze u 30-tim godinama. Bila je kći hrvatskog arhitekta Josipa Markovića i Francuskinje Louise Julie Voisin, a živjela je na relaciji Argentina – Francuska. Djetinjstvo je provela u Buenos Airesu, a oko 1920. godine vratila se u Pariz.
O njezinom umjetničkom obrazovanju ne zna se najtočnije. Neki izvori govore kako je od 1926. počela pohađati Školu primijenjenih umjetnosti u Parizu, a kasnije je otišla u Školu fotografije grada Pariza te istodobno učila slikarstvo na Académie Julian i u atelijeru Andréa Lhotea. Drugi pak izvori tvrde da je od 1927. počela studirati slikarstvo u Parizu, ali da se ubrzo prebacila na fotografiju na École de Photographie de la Ville de Paris.
Od 1931. godine, vodila je fotografski studio s P. Kéferom te izrađivala aktove, portrete i stilizirane modne fotografije, koje je objavljivala u časopisima Arts et métiers graphiques, Secrets de Paris, Sex Appeal i Votre beauté i drugima. Maar se postupno počela uključivati u pariški umjetnički i intelektualni život, što se očituje na njezinim polascima na predavanja M. Maussa i M. Leirisa iz sociologije i antropologije, djelovanju u političkoj kazališnoj skupini Octobre od 1932. te djelovanjem u ljevičarskim antifašističkim skupinama Masses i Contre Attaque od 1933. Maar se povezala s i etablirala kao vrsna portretistica u krugu poznatih nadrealista (André Breton, Man Ray, Paul Eluard i dr.).
Na trgu nove objektivnosti, snimala je ulične prizore pri čemu je prožimala društvenu reportažu nadrealističkim efektima začudnosti. Godine 1934., nakon kratkog dijeljenja fotografskog studija s Brassaïom, otvara novi samostalni studio gdje kroz eksperimentiranje prihvaća nadrealistički izraz u kojem se uz grotesku i apsurd, erotizam i provokaciju, često prikazuju napetost i tjeskobu. Neki od njezinih radova su antologijska djela fotografskog nadrealizma izlagana na svim skupnim nadrealističkim izložbama. Kao fotografkinja, 1935. godine na setu filma Zločin gospodina Langa Jeana Renoira susreće Picassa. Tijekom njihove dugogodišnje intimne veze, Maar je izradila mnogobrojne Picassove portrete te dokumentarne fotografije njegovih atelijera i ratova. Sasvim se okreće slikarstvu za vrijeme II. svjetskog rata. Slikala je većinom pariške vedute te gotovo apstraktne provansalske pejzaže. Od 1958. godine, potpuno se izolirala i prekinula sve veze s pariškom umjetničkom sredinom.
Maar se često pojavljivala kao lik u Picassovim djelima koja imaju velik značaj u njegovu opusu. Dobila je naziv „Picassova muza“ što je zasjenilo njezin vlastiti umjetnički rad. Tek od 90-tih je poraslo zanimanje za njezin umjetnički opus.
Njezina priča poprilično je složena, na pogled i tužna. O njezinom podrijetlu i ranijem životu ne zna se puno i nitko ne može navesti točne podatke. Postala je slavna zbog veze s poznatim Pablom Picassom, što i nije bilo najbolje za nju – njezin identitet i djela ostala su u Picassovoj sjeni sve do njezine smrti. Tko zna? Možda da nije bila u vezi s Picassom, Maar bi dulje vrijeme bila poznata kao umjetnica, a ne kao njegova ljubavnica.
Kako je njezin imidž posebice obilježen s identitetom muze, njezina umjetnost bila je zapostavljena dugo vrijeme. Postavlja se pitanje, pada li njezino stvaralaštvo u drugi plan zato jer je bila muza poznatom umjetniku?
S jedne strane, dio razloga zašto su je ljudi tada poznavali i danas poznaju je radi njezine povezanosti s Picassom. S druge strane, Dora Maar sama se etablirala kao jedna od najvažnijih europskih nadrealistica. Gledajući njezin život, bila je prepoznata kao odlična slikarica i fotografkinja te njezine fotografije iz 30-tih su baš ona djela po kojima je najpoznatija. Bila je prepoznata u svoje vrijeme, no nakon pedesetih bila je zaboravljena, a zatim ponovo proslavljena nakon njezine smrti 1997. godine, kada su ušli u njezin stan i pronašli brojne umjetnine. Bila je usko povezana s mnogim velikanima njezinog doba i bliski prijatelj s mnogima iz pariških intelektualnih krugova.
Tada je u modnim časopisima prikaz snažne, slobodne i nezavisne žene stavljan na svijetlo dok se u Francuskoj još odvijala borba za pravo glasa žena, što mnoga djela Dore Maar upravo propituju – napetost popularne kulture i stvarnosti života i stanja žene u to doba.
Nakon što je otvorila svoj vlastiti atelje u dijelu Pariza poznatom po visokoj modi, počela je raditi za modni magazin Heim, nakon čega je dobila dvostruko više narudžbi nego prije i prepoznata je među brendovima poput Chanela, a stalni klijenti su joj bili Jacques Heim, Jeanne Lanvin i Elsa Schiaparelli. S J. Heimom je dugo vrijeme radila na oblikovanju tekstilnih dizajna i logotipa. Također je radila i na reklamama za proizvode za ljepotu. Snimala je i socijalnu fotografiju, fotografirajući živote ljudi u neimaštini i s tjelesnim poteškoćama motivirani s ljevičarskim, antifašističkim, odnosno političkim razlozima. Jedno od njezinih najpoznatijih djela, misteriozni „Portret Ubua“, izlaže se diljem svijeta i danas. Izlagala je i djela vezana uz stanje u II. svjetskom ratu.
Smatram da rast popularnosti njezinog identiteta kao umjetnice je odličan ne samo za nju, nego i za ostale umjetnice koje nisu prepoznate u svoje doba i danas ili koje su ostale pod sjenom popularnosti ostalih muških umjetnika. Trebalo bi nastaviti na populariziranju ove umjetnice i prepoznavanju njezinog talenta i rada, ne samo sjećati se na nju kao Picassovu muzu/ljubavnicu. Njezin status kao umjetnica, fotografkinja i intelektualka te njezina izuzetna djela trebale bi nadići ograničavajući identitet muze kojeg je dobila.
IZVORI:
Dora Maar, Picassova muza i ljubavnica, bila je ‘naše gore list’
https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=65795
https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=12012
