Muškarci u tajicama

O diskriminaciji muškog roda, o ravnopravnosti spolova, o tome kakav muškarac mora biti i što se od njega očekuje.

0
309
pregleda

Ilustracija: Veronika Koprivnjak

Učenice Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok Magdalena Janđel i Petra Sokolić održale su radijsku emisiju o diskriminaciji muškog roda. Razgovaralo se o ravnopravnosti spolova, o tome kakav muškarac mora biti i što se od njega očekuje. U emisiji su sudjelovali učenici trećih i četvrtih razreda: Petar, Damjana, Antonija, Marko, Dominik, Andreja, Gordan, Stela i Marta te dvoje stručnjaka, politologinja, aktivistkinja feminističke neprofitne organizacije CESI, bivša predsjednica povjerenstva za ravnopravnost spolova Krapinsko- zagorske županije te volonterka na SOS telefonu za žene žrtve nasilja, gospođa Tajana Broz i edukator u organizaciji Status M, koja osvještava, propituje i dekonstruira društvene norme i stereotipe te promovira odgovorno ponašanje s ciljem izgradnje rodno ravnopravnog, inkluzivnog i nenasilnog društva, gospodin Milan Makovec. Prenosimo intervju s gostima.

PETRA: Izradili smo anketu u kojoj smo pitali mladiće što se po njihovom mišljenju podrazumijeva pod pojmom “muževno”. Mnogi od njihovih odgovora bili su snažan muškarac koji zna što želi, koji je samouvjeren, zna se ponašati prema voljenoj ženi i djeci, ali u isto vrijeme je seksipilan i takozvani “macho” muškarac. Što vi mislite o tome?

TAJANA BROZ: Mislim da bi muškarci trebali biti takvi, ali da bi trebali i pomagati ženama u kućanskim poslovima. Ne postoji savršen muškarac, nitko ne može biti macho muškarac. Nije bitan izgled, samo su bitne osobine.

MAGDALENA: Djevojke, tražite li vi takvog muškarca?

DAMJANA: Mislim da svi mi, iskreno, tražimo macho muškarca. Svi govorimo da tražimo nekog s osjećajima i nekoga tko će nas razumjeti, ali u biti prvo što uvijek vidimo je izgled.

STELA: Po meni snaga što se tiče muškaraca nije fizička nego više psihička, npr. draže mi je vidjeti kad se muškarac može rasplakati, zato što to po meni pokazuje veću snagu kad može pokazati emocije u današnjem društvu koje osuđuje takve postupke.

PETRA: Gospodine Makovec, što vi mislite o rezultatima ankete? Kako su mladići došli do ovakvih zaključaka?

MILAN MAKOVEC: To je realnost. Muškarce jednostavno odgajaju odmalena da bi trebali biti hranitelji obitelji i da bi se trebali izlagati raznoraznim rizicima jer ako se izlažeš riziku, možeš puno toga dobiti u životu. Isto tako ih se odmalena uči kako nije “muški” iskazivati emocije. Ja mogu spomenuti mnogo problema koji proizlaze iz toga. Evo, recimo, neizražavanje vlastitih emocija. Imate malog dječaka koji je u jednoj situaciji tužan i rasplakao se. I sad, svi smo čuli izraz “nemoj plakati ko curica”. Što ste vi tom djetetu poručili? Poručili ste mu da je njemu emocija zabranjena i, naravno, “piknuli” ste ga u njegov “muški” ego jer nije okej ako ti plačeš i ako na taj način izražavaš tugu, to je nešto što nije primjereno. Po meni sve te emocije, i sreća, i tuga, i strah, i ljubav, i ljutnja su potpuno normalne emocije i svi ih osjećamo. Međutim, iz nekog razloga muškarce se od kad su rođeni pokušava naučiti da je to nešto što je neprimjereno.

MAGDALENA: Djevojke, trebate li vi muškarca koji će zarađivati i prehranjivati vas?

ANDREJA: Ja mislim da bi muškarac trebao zarađivati, ali žene nisu ovdje samo da čiste, kuhaju i odgajaju djecu, nego i one mogu raditi iste poslove kao i muškarci.

ANTONIJA: Divim se onim obiteljima koje ruše stereotipe i u kojima žene donose novac u kuću i rade, a muškarci odgajaju djecu i bave se kućanskim poslovima jer to nekako nije “normalno”, ali oni to uspijevaju.

MARTA: Taj se stereotip ponekad razbija kad muškarac odluči ostaviti obitelj i prebaciti sve poslove na ženu, da ona mora prehranjivati obitelj i raditi “muške poslove”. Međutim, ponekad je situacija i obrnuta kad je žena ta koja napušta obitelj te svu brigu o obitelji prebacuje na muškarca.

PETRA: Gospođo Broz, mislite li da takva percepcija muškaraca njima stvara pritisak?

TAJANA BROZ: Da, apsolutno, to stvara jako veliki pritisak na muškarce i neka istraživanja su pokazala da upravo zbog takve ideje muškosti, muškarci trpe užasno visoki ekonomski stres u situacijama kada ostanu bez posla ili kada njihova partnerica zarađuje više od njih. Dakle, situacije koje žene puno lakše podnose jer žena uvijek ima neki posao uz onaj koji radi, dok se muškarcima poljulja cijeli svijet ako ne mogu zarađivati za svoju obitelj. Tako da, to je veliki problem i u krajnjoj liniji stvara određene neravnopravne ekonomske odnose što šteti muškarcima jednako kao i ženama.

PETRA: To nas vraća natrag na pitanje patrijahalnosti, je li Hrvatska još uvijek patrijahalna država?

MILAN MAKOVEC: Smatram da je, ali mislim kako bi svi trebali biti ravnopravni i imati pravo glasa u svemu. S obzirom da se vremena mijenjaju mislim da sad samo starije generacije podržavaju to da je otac glava obitelji. Rekao bih da se to sve u današnje vrijeme promijenilo. Prije se uvijek govorilo da žena mora biti domaćica i raditi “ženske poslove”, čistiti, kuhati, pospremati, a muškarci rade što god žele, zarađuju i opijaju se. U današnje vrijeme se to promijenilo jer postoje muškarci koji kuhaju, pospremaju, pomažu svojoj ženi u kućanskim poslovima.

PETRA: Gospođo Broz, što Vi mislite? Je li Hrvatska još uvijek patrijahalna država i kako bismo mogli riješiti taj problem?

TAJANA BROZ: Prije svega, trebamo raditi više na senzibilizaciji, na razumijevanju toga što su rodne uloge, što su rodni stereotipi i na koji način ih socijalizacijom stječemo te dozvoljavati i muškarcima i ženama da izražavaju svoje identitete puno slobodnije, bez tih okova koje društvo nameće. To jest jedan dugačak put na kojem se radi već dugi niz desetljeća pa možda i stoljeća i malim koracima se zasigurno na taj način ide naprijed.

Prethodni članakRazum i osjećaji
Sljedeći članakO ženama (i muškarcima)
Redakcija digitalnog školskog lista "Tabula nova"
Podijeli objavu

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.