Kada bismo uspoređivali život u braku i izvan braka, mogli bismo zaključiti kako i jedan i drugi imaju mane i prednosti. O takvom smo iskustvu saznali od Marije Barić, četrdesetgodišnje slobodne umjetnice iz Krapinskih Toplica.
U brak vjerujem više nego prije. Često vidim sretne parove i drago mi je da takvi brakovi postoje iako sama nisam imala sreće pronaći svoju “srodnu dušu”.
Jeste li u mladosti razmišljali o braku?
Zapravo se u mladosti nikada nisam vidjela u braku. Iako su moje veze dugo trajale moj stav je bio i ostao – kada nestane ljubavi i kada veza postane navika, vrijeme je da se krene dalje.
Odakle takav liberalan stav prema vezama?
Brak mojih roditelja, iako dugotrajan, bio je u najmanju ruku problematičan. Mislim kako je odnos naših roditelja koji smo gledali u djetinjstvu temelj naših kasnijih veza ili brakova, bilo uspješnih ili ne. U svakoj nesuglasici ili svađi prepoznaješ obrasce koje ne želiš da se ponove pa često pušeš i na hladno.
Jesta li imali ozbiljne veze u mladosti?
Nakon fakulteta koncentrirala sam se na pronalaženje stana, radila nekoliko poslova istovremeno i bavila se umjetnošću pa za ljubav nije ostajalo previše vremena.
Kako ste upoznali supruga?
Supruga (danas bivšeg) upoznala sam preko interneta. Napravila sam profil na društvenoj mreži kao eksperiment i kada sam ga htjela ugasiti, moj budući suprug i ja započeli smo komunikaciju i dogovorili kavu. Ispostavilo se da on sa svog prozora može vidjeti mjesto gdje ja stanujem (to mi se činilo kao prst sudbine). Kako smo oboje već bili zreli ljudi, dobro smo se razumjeli, imali zajedničke interese, pa smo kroz neko vrijeme počeli govoriti i o braku. Trudnoća je tu priču malo ubrzala pa sam tu formalnost obavila bez prevelike euforije. Sjećam se da su se na svadbu neki ljudi sami pozvali jer su se htjeli osobno uvjeriti da ću zbilja i potpisati te papire…
Kakav je bio vaš odnos?
Kao i svaka nova stvar u prvo vrijeme ta novonastala “bračna” situacija me zabavljala i osjetila sam se konačno “uklopljena” u svu gomilu brakova s djecom. Naime, činjenica je da u protivnom ponesete stigmu “stare cure”, “čudakinje” i slično. Nekako ostanete na čistini. Ali kada visoki tonovi i nerazumijevanje s vremenom prevladaju nad zagrljajima, tada je jasno da se tom putovanju nazire kraj.
Kako je to završilo?
Prihvatiti razvod baš i nije bilo lako. Većina ljudi planira život zajedno, imaju zajedničke financije, zajedno brinu o djeci, putovanjima, namještaju… S jedne strane razvod djeluje oslobađajuće, ali nekako kao da ste priču odvrtjeli ponovno na početak. Jedina razlika je što ste nešto stariji i umorniji i imate djecu pa ste ujedno i zabrinutiji. Često imate i hrpu naslijeđenih kućnih ljubimaca koji su posebna priča.
Kako ste ponovo prihvatili samački život?
Dobra strana razvoda je što ipak imate određene slobode, ponovno se osjetite “živi”. Planirate svoje vrijeme bolje pa se češće možete posvetiti sebi. Iako je uz djecu to kao da planirate put na Mjesec, posebno ako su susreti s ocem svedeni na minimum koji zakon nalaže. Vi zapravo preuzimate ulogu oba roditelja i nadate se da to neće pretjerano utjecati na normalan razvoj vaše djece. Moj je razvod bio relativno (kažem relativno) normalan, jer smo prije svega mislili o psihičkom stanju djece pa smo se trudili da ne osjete taj ružan nedostatak ljubavi njihovih roditelja. Danas se čak i družim sa novom suprugom svog bivšeg muža. Oni si realno daleko bolje pristaju i drago mi je da su pronašli jedno drugo.
Vjerujete li u brak?
Možda ćeš se iznenaditi, ali danas u brak vjerujem više nego prije. Često vidim sretno oženjene parove i drago mi je da takvi brakovi postoje. Ja naprosto nisam imala sreće da nađem tu svoju “srodnu dušu” s kojom bih dijelila ostatak života. Često Vam kao samcu nedostaje partner za kino, za neko putovanje, da vam skuha čaj kad ste bolesni, ali naviknete se. Nađete prijateljice, ostale razvedene, tvrdokorne samce ili one koji su solo jer još nije došlo njihovo vrijeme za brak.
Razmišljate li kako drugi gledaju na Vaš život?
Za mišljenje okoline s godinama vas je sve manje briga. Gotovo da vas počne zabavljati njihovo dušebrižništvo koje se svede na zabrinute poglede i mumljanje bez konkretne pomoći. Lako je biti uklopljen, dodatno se osnažiš kad si “rasklopljen”. Mogli bismo zaključiti kako je najveća mana samačkog života ta što nemate kome ispričati svoje dogodovštine i svoje probleme. Mana života s obitelji je to što rijetko kada imate mir. Čini vam se kako ste tu da bi slušali i rješavali samo tuđe probleme, a o vašima nitko ne mari. Na kraju, svatko gradi svoj život te izabire svoj cilj, ono što mu pruža sreću i zadovoljstvo u životu. Izbor je na svakome od nas.
