Napisala: Lucija Brežnjak, 4.d, fotografija: osobna arhiva Velimira Foretića
Tijekom snimanja dokumentarca o starim kamenim kućama na otoku Visu, Lucija Strugar upoznala je neobičnog umjetnika koji otvoreno progovara o svojoj homoseksualnosti te odlučila sa svojom filmskom ekipom o njemu snimiti film. Tim povodom odlučili smo razgovarati s protagonistom filma Velimirom Foretićem Delonovim.
Odakle dolazi nadimak Delonov?
Nadimak Delonov dolazi od mog oca kojem je to bio nadimak, ja sam ga uzeo za svoje umjetničko ime. Bolje rečeno dodatak svom punom imenu i prezimenu.
Kako je došlo do suradnje između vas i učenika Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok?
Do suradnje je došlo sasvim slučajno, učenici su tražili priču o starim kamenim kućama i nešto više o povijesti Komiže, našavši mene da im to ispričam, učenicima se više svidjela moja životna priča, pa su odlučili umjesto o kućama ispričati priču o meni.
Kakve je osjećaje u vama budila ta suradnja?
U tom trenutku nisam razmišljao što točno radim, ali nagrada u Karlovcu to je potvrdila. I ovom prilikom čestitam učenicima i profesorima koji su sudjelovali na filmu. Moram reći da mi je bilo zadovoljstvo raditi sa njima.
Odakle dolazi haljina u kojoj šećeš na kraju filma?
Haljina koju nosim u filmu, je kostim koji nosim u jednoj sceni svoje plesno dramske predstave On i ja. Predstava je mogli bi reći također autobigrafska.
Znate li da je film „Ne žalim ni za čim“ predstavljen na ZagrebDoxu? Što mislite o tome?
Bio sam upoznat s činjenicom da se film prikazuje na velikom ZagrebDox festivalu, mislim da je to svojevrstan uspjeh za sve nas koji smo sudjelovali u stvaranju ovog filma.
Osim glume, čime se još bavite?
Glumom se ne bavim toliko koliko plesom, klasičnim baletom sad već sve manje ali koristim tehnike suvremenog i drugih plesova tvoreći na sceni u predstavi svoj vlastiti jezik. Naravno bavim se i poezijom, do sad imam jednu izdanu knjigu poezije, ali tu su česti nastupi i večeri poezije.
O kakvoj se predstavi radi?
Svoju prvu predstavu napravio sam na otoku Visu. Radi se o gej tematici, a naziv predstave je On i ja. Predstava je odigrana 29 puta u Italiji i naravno ovdje u Hrvatskoj. Iako je moja prva predstava On i ja odigrana na Visu, nisu mi dozvolili prikazati predstavu U ogledalu je bila sjena. Razlog im je bio da se boje previše gej elemenata, kojih nije ni bilo.
Osim scenom, bavite se i poezijom. Kakve pjesme najčešće pišete?
Počeo sam pisati s 18 godina. Objavio sam zbirku poezije Bio si moj jedini san, sve pjesme u ovoj zbirci nastale su od 2011. pa do 2014. godine.
Odakle vam inspiracija za vaše pjesme?
Inspiracija za pisanje bile su mi veze koje su pucale, ljudi s kojima se nije moglo ići do kraja i ostvariti nešto trajno. Jedna od inspiracija bila mi je čak i problematika nasilja u gej vezama.
Na čemu radite u posljednje vrijeme?
Trenutno radim na novom lansiranju mojih dviju predstava i na njihovom preuređenju, jer nisam zadovoljan njihovim tijekom, i naravno sređujem poeziju pa se nadam u skoro vrijeme novoj zbirci.
