Napisao: Jakov Tuković, 4.mt, skulptura: Marija Grden, 4.d
Svjetski gospodarski forum je 2006. prvi put predstavio Izvješće o ravnopravnosti spolova kojem je svrha mjeriti standarde svjetske ravnopravnosti spolova prema četiri ključna kriterija, prema zdravstvenim, obrazovnim, ekonomskim i političkim pokazateljima. Prema podatcima Izvješća iz 2015. Hrvatska se nalazi na 59. mjestu od ukupno 145 zemalja koje ulaze u statistiku Izvješća. No, što je uopće ravnopravnost na temelju spola? U članku 5., Zakona o ravnopravnosti spolova, spolna je ravnopravnost definirana kao jednako prisustvo i status muškarca i žene u svim područjima javnog i privatnog života. U istom zakonu stoji da se diskriminacijom na temelju spola smatra svako ugrožavanje ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, društvenom, obrazovnom, socijalnom, kulturnom, građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena.
Zakon i stvarnost
Bez obzira na ono što je propisano zakonom, muškarci i žene često puta znaju biti diskriminirani na temelju svog spola. Po mišljenju mnogih, ženski je spol mnogo češće izložen spolnoj diskriminaciji od muškog. Tolika mržnja prema ženskom spolu stvorila se kroz povijest raznim predrasudama. Ženski je spol oduvijek smatran inferioran muškom spolu pa se tako tijekom povijesti u glavama mnogih uvriježila misao kako žene jednostavno ne mogu obavljati određene poslove koji zahtijevaju određenu dozu fizičke aktivnosti. Bilo je najnormalnije da žena ne odlazi na posao, već ostaje kod kuće i brine o djeci. To je slučaj i u današnjem svijetu. Postoji mnogo patrijarhalnih obitelji u kojima muškarac ima glavnu riječ i odlučuje o većini stvari, a poslovi se i dalje dijele na muške i ženske. U takvim su obiteljima česti i fizički sukobi. Muškarac zbog uvjerenja o svojoj superiornosti smatra da ima pravo udariti ženu, pa je ona u cijeloj toj priči ostavljena s najmanje prava ili u najgorem slučaju bez ikakvog prava, jer ne smije proturječiti mužu, ukoliko ne želi dobiti batine.
Pojavom industrijske revolucije i primjenom strojeva u procesima proizvodnje u 19. st. smanjila se potreba za ljudskom radnom snagom. Tako su žene uvidjele priliku za ostvarenje većih prava. Feminističkim pokretom tražile su dvije stvari: ravnopravnost u izdavanju plaća, odnosno iste plaće kao i muškarci te pravo glasa na izborima.
Pokret feminizma i veća prava žena
Jedna od prvih predstavnica feminizma u Hrvatskoj bila je profesorica Marija Jambrišak koja je 1871. g. na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu zatražila jednake plaće za muškarce i žene profesora te iste uvjete rada. Uz nju su se pojavila još neka ključna imena poput Dragojle Jarnević i Slave Raškaj.
Najvažnije mjesto u hrvatskoj povijesti borbe za ženska prava pripada književnici i novinarki Mariji Jurić Zagorki.
Tijekom života bila je često diskriminirana na temelju svojeg spola. Bilo joj je zabranjeno objavljivati tekstove u novinama zbog toga što je žena, pa je u jednom periodu života pisala pod muškim pseudonimom. Njezini su feljtoni bili provokativni i ponekad čak i tema na političkim skupštinama. Bila je i pokretač prvog hrvatskog časopisa za žene, nazvanog naprosto Ženski list. Na zahtjev Centra za ženske studije, Novinarska soba u Hrvatskom saboru nosi njezino ime.
Kao i kod ženskog spola, postoji mnogo predrasuda koje karakteriziraju muški spol. Primjerice, mnogo će žena reći kako muškarci razmišljaju samo o sportu i da im je primarna želja zadovoljiti svoje “niske” strasti gledajući nogomet na televiziji pa se teka nakon nogometa posvećuju osjećajima svoje partnerice. Međutim, istraživanja su pokazala da velik broj muškaraca ne pokazuje toliki interes za sport ili gledanje istog na televiziji. Isto tako, velik broj muškaraca nikada u životu nije igralo nogomet, iako jedna predrasuda kaže da im je to “najvažnija sporedna stvar na svijetu”, već se bave nekim drugim sportom. Neki su izgradili uspješnu karijeru u igranju misaonih igara, na primjer šaha, iako je predrasuda da muškarci ne znaju razmišljati jer im je priroda dala snagu koju jedino znaju koristiti. Postoji mnogo žena koje vježbaju i rade na svojoj fizičkoj spremnosti, pa su u principu jače od nekih muškaraca. To pokazuje i velik broj uspješnih sportašica i njihovi zavidni rezultati, na primjer, ne postoji nijedan muškarac koji je u dvije godine osvojio više golfskih turnira od Tajvanke Yani Tseng.
Limeni ljubimci
Što se tiče odnosa prema partnericama ili supružnicama, istraživanja pokazuju kako većina muškaraca itekako pazi na njihove osjećaje i da se trude biti romantični. Jedna od poznatih predrasuda kaže kako muškarci posvećuju puno vremena svojim “limenim ljubimcima”, čak i više no što bi trebali, a da žene nisu dobri vozači. Postoji mnogo dokaza koji će reći kako su ti stereotipi točni, čak postoji i istraživanje koje kaže kako muškarci znaju više podataka o popravku svojeg automobila nego o funkcijama vlastitog tijela, ali naravno da na svijetu postoje muškarci koji nisu i nikada neće znati ništa o automobilima jer im to nije primarna stvar o kojoj će razmišljati. Možemo susresti žene koje rade kao automehaničari, voze automobilske utrke i ostvaruju bolje rezultate od svojih muških kolega. Dobar primjer su Milka Duno, glavna konkurentica nekadašnjeg prvaka u NASCAR-u Dalea Earnhardta i Michele Mouton, vodeća viceprvakinja u reliju, ali uvijek će se naći neka žena koja neće ni uz najveće uložene napore i bezbroj sati za volanom moći bočno parkirati. Predrasuda kaže kako su žene u PMS-u nepodnošljive, međutim istraživanje Alexander Foundationa, organizacije koja se bavi doprinosom u LGBT zajednicu, kaže kako samo tri do četiri posto žena ima simptome PMS-a dovoljno jake da ometaju raspoloženje i rad neke žene te život uz nju. Tako se može zaključiti da 96-97 posto žena koristi menstruaciju kao izgovor za izbjegavanje određenih aktivnosti. Muškarci se smatraju mnogo perverznijim spolom, ali istraživanja su pokazala da žene po tom pitanju u jako malom postotku zaostaju za muškarcima, samo puno manje govore o tim temama pred društvom pa se o tome stvaraju drugačiji uvidi.
Sve predrasude, bile namijenjene muškom ili ženskom spolu, nastale su s nekim razlogom.
To će reći da u svakoj predrasudi postoji određena doza istine što se svaki od nas može uvjeriti i vlastitim i iskustvom iz društva. Međutim, postoji isto tako i nezanemariv broj dokaza koji će svaku predrasudu pobiti. Društvo najviše mrzi i osuđuje predrasude, a samo ih stvara. Ovisno je o nama samima hoćemo li se striktno držati uvjerenja koje nose predrasude i zbog toga biti osuđivani u društvu ili se držati vlastitih životnih iskustava koje zasigurno isključuju te predrasude. Jedno je sigurno: nema čovjeka koji ne živi s nekom predrasudom, i isto tako ne postoji osoba koja se neće prepoznati u nekoj predrasudi.
