Nemiran zvuk automobila pratio me čak i u četiri ujutro na mojoj pješačkoj ekspediciji do željezničkog kolodvora Sesvete. Prolazeći Ninskom ulicom, ugledala sam već uobičajene grupice srednjoškolaca, takozvanih đanera, koji su se okupili kod San Antonia sa štekom cigareta i gajbom pive. Baš te grupice mi se pojave u glavi svaki put kad se sjetim da su Sesvete poznate po uglednim sportašima.

Napokon sam došla na zastarjeli kolodvor, nimalo odgovarajuć za veliku gradsku četvrt s mnogo potencijala. Dok sam gledala bakicu koja spava na klupi omotana poderanom, ofucanom dekom, pažnju mi je odvukao glas žene koja razočarano govori da je morala kupiti Mercedes C klase. Nasmijala sam se, ali nitko nije pokazao ikakvu reakciju na to. Sesvete su u teoriji gotovo savršene. Broje deset osnovnih i dvije srednje škole, a dućani, pekare, slastičarnice, butici i servisi su na svakom ćošku. U tamnoj noći uoči vožnje do Glavnog kolodvora u oči su me bole presijavajuće zrake svjetlosti s površine pivskih čepova kojih je svako stajalište bilo puno. Dolaskom na Glavni kolodvor atmosfera se mijenja. Tamo ljudi ne sjede po klupicama s cigaretom u ruci, već žurno hodaju s kavom. Iako je i taj prostor pomalo zastario, barem ima par modernih detalja koji mu dižu prosjek. Uživala sam u pogledu na obližnje grafite dok sam čekala vlak. Duševni mir mi je narušila gospođa koja me preko cijelog kolodvora proklinjala što nisam kupila kalendar. Na trenutak mi se činilo da je i okamenjeni kralj Tomislav osjetio sram. Dok sam hodala prema šestom peronu, već sam ugledala stari austrougarski vlak kako me čeka u svom punom sjaju. Uz obavezne turbulencije koje mi je priredio, ovaj put sam barem imala taj luksuz da grijanje radi. Pomoglo mi je to što sam znala da ću kroz prozor sigurno ugledati srne u igri ili fazane koji se šepure dok sunce izlazi. Nekoliko svađi s kondukterom kasnije stigla sam u Zabok, grad koji je za mene predstavljao mir. Sve vrvi ljudima, kafićima i dućanima, ali svejedno pruža spokoj. Kao kad bi antilopa osjetila podrhtavanje tla i dizanje prašine samo da sazna da njezino krdo dolazi. Na prvu je sve tako užurbano i krcato, ali kada si dio toga, sve je laganini i jednostavno.

Na putu do škole prešla sam 50 km i svaki je po sebi bio poseban i imao je svoju priču. Što sam se više udaljavala od kuće, bila sam slobodnija, ali na kraju dana sve što želim jest vratiti se. Sigurno su i Zabok i centar Zagreba pogodniji za život i posjećivanje, ali Sesvete imaju ono nešto što ih stavlja u posebnu kategoriju. Ja to vidim jer sam cijeli život ovdje, ali sigurna sam da Sesvete mogu očarati bilo koga, iako život u njima nije za svakog.

Napisala: Antonija Palatinuš, 1. WD, snimio: Rafael Anočić, 4. MT

Prethodni članakLiterarni ogledi: Susreti Petrarce i Antigone
Sljedeći članakSvjetloigrje u objektivu Tomislava Vujice
Redakcija digitalnog školskog lista "Tabula nova"

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.