Napomena autora: U ovom su kontekstu Petrarca i Antigona dugovječni prijatelji te jedan drugome pomažu oko problema koji su ih zatekli.
(Petrarca prilazi Antigoni.)
PETRARCA: Pokušaj odgonetnut što zasjeda dušu moju ponovo.
ANTIGONA: Zasigurno ona o kojoj stalno pričaše mi.
PETRARCA: Upravo tako, ona! Velike muke zadobih pokušavši prodrijet u srce njeno, ali ona uporno ne razumije.
ANTIGONA: Pa je l’ posluša riječi moje što prije ti kazah?
PETRARCA: Da, to već pokušah i ništa od toga ne bi, njene oči svezale me ko roba i ne dopušta srcu mom zadovoljstvo vječno.
ANTIGONA: Vjeruj meni i učini ponovo što savjetovah ti, budi uporan u radu svome.
PETRARCA: Uporan sam ja i voljan, ali ona kao da ne razumje što ja činjah za nju i muku još veću izazva.
ANTIGONA: Ne zna ona što propusti.
PETRARCA: A ti? Kako stoje stvari tvoje?
ANTIGONA: Grozno, vrlo grozno.
PETRARCA: Što se zbi?
ANTIGONA: Braća su moja nezadovoljna, obojica žele vlast tebansku.
PETRARCA: Što mogu učiniti, kako pomoći?
ANTIGONA: Ništa se tu ne da učiniti, do sukoba doći će.
…
(Sljedeći susret Antigone i Petrarce događa se nakon smrti Antigonine braće.)
(Antigona plačući dotrči do Petrarce.)
ANTIGONA: Ti nećeš povjerovati što upravo zbi se…
PETRARCA: Tužne vijesti također doživjeh ja.
ANTIGONA: Moje tisuću puta mračnije jesu.
PETRARCA: Što se tako loše zbi i dušu tvoju rani?
ANTIGONA: Ne vjerujem još da braća moja srce mi tako slomiše.
PETRARCA: Ne bi valjda ono što pomislih.
ANTIGONA: Puno gore. Braća moja poginuše bijući se uzajamno.
PETRARCA: Sućut duboku moje srce ti upućuje.
ANTIGONA: Kako sada da postupam ja? Što da učinim da smanjim tugu svoju?
PETRARCA: Pravednu odluku donesi i što god bi, ne srami se učiniti dužnost svoju. Neka ti zakon života uzor bude!
ANTIGONA: Što s nalogom naređenja Kreontova? Kako da postupim u činu tom?
PETRARCA: Što odredi zakon Kreontov?
ANTIGONA: Zakon odredi da se Polinika pokopati ne smije jer napade Tebu da bi preuzeo vlast.
PETRARCA: Naređenje Kreontovo nije važnije od zakona božanskog, postupi kako srce tvoje govori ti.
ANTIGONA: Hvala za mudrost koju podari mi, cijenim to srcem svim.
PETRARCA: Pomogoh ti rado.
ANTIGONA: A reci, kakve loše vijesti doživje ti?
PETRARCA: Od tvojih lošije ne bijahu.
ANTIGONA: Što zbi se duši tvojoj?
PETRARCA: Laura ne vidje pjesme moje krasne koje pisah joj.
ANTIGONA: Udana je ona, srce joj ne da.
PETRARCA: Kako da postupim i da srce svoje zadovoljim?
ANTIGONA: Ideja više nemam, ali ponovo ustraj u namjeri svojoj i za dana ostvarit će se.
PETRARCA: Srce moje, duša moja rastvara se, samo ona može me spasiti.
ANTIGONA: Tako stvari stoje, ali ne boj se!
PETRARCA: Svakako! Hvala na motivaciji tvojoj što me potiče.
ANTIGONA: Uvijek sam voljna pomoći ti.
(Sljedeći se prizor odvija nakon smrti Laure. Petrarca razočaran i tužnog hoda prilazi Antigoni.)
PETRARCA: Kako li će srce moje jad ovu prevladati?
ANTIGONA: Zar još gospoja ona ne uvidje trud tvoj. Kako li joj jasno nije da se ljubav tu već dogodi? I da…
PETRARCA: Nema je! I nikad više sagledavati njeno lice neću, a moja duša patit će dovijeka.
ANTIGONA: Kako? Što bi da tvoja duša dugoročno pati?
PETRARCA: Kosa njena, oči predivne, lice njeno milo zakoračilo je pod tamno svjetlo.
ANTIGONA: Srcu mom vrlo je žao.
PETRARCA: Zašto tijelo moje jad ovakvu proživi koja još veću tugu donese?
ANTIGONA: Možda sudba tako htjede.
PETRARCA: I da htjede, ljubavi moje više nema, što da radim čitav život svoj?
ANTIGONA: Gle! Ljubav svoju zavijeka ćeš imati u srcu svom i to ne zaboravi.
PETRARCA: Što mi znači kad ljepotu njenu vidjeti ne mogu.
ANTIGONA: Imaš li pjesme svoje koje pisaše joj?
PETRARCA: Da, sve svoje pjesme nosim sa sobom u grob.
ANTIGONA: Vidiš, u pjesmama ljepotu njenu uvidjet ćeš i uvijek s tobom bit će ona.
PETRARCA: Pravo govoriš, pjesme svoje uvijek imat ću kod sebe.
ANTIGONA: Nadam se da srcu tvom lakše je.
PETRARCA: Slaba je to utjeha, ali i dalje cijenim pomoć tvoju.
ANTIGONA: Još jednom iskreno mi žao slučaja tvog.
PETRARCA: Trebat ću vremena za oporavak svoj, ali još uvijek pjesme pisat ću za dušu njenu. A reci mi što bi s braćom tvojom?
ANTIGONA: Unatoč zabrani Kreonta učinih pravu stvar i pokopah Polinika.
PETRARCA: Kako on postupi protiv čina tvog?
ANTIGONA: Ne bih znala, ali sretan ne bi.
PETRARCA: Čuvaj se i ne odstupi od poduhvata svog.
ANTIGONA: Neću! I slušaj – zaista mislim da ljubav tvoja uzaludna ne bijaše. Kako bilo, ti ne odustaj od srca svog jer ljubav tvoju osjetio bi i Amor.
PETRARCA: Hvala na riječima tvojim i blago Hemonu što povjerenje tvoje ima.
(U idućem prizoru Antigona umire i Petrarca ostaje sam. Za njenu smrt je saznao zbog glasina koje su građani širili.)
(Petrarca govori samom sebi)
PETRARCA: Još jednu tugu život mi donese i voljenu osobu odnese. Prvo draga moja Laura svijet ovaj napusti i gore u nebo ode. Ali znaj, Laura, da ti i ja nismo drugo doli jedno biće. Tvoje voljeno lice bit će tema pjesama mojih i nikad odustat od njih neću. Tvoje ljubavi nikad odreći se neću jer ako odreknem se ljubavi tvoje, smrt odabrah. A, Antigona moja draga, što reći osim hvala. Zbog tebe srcu mom lakše je i ljepše. I brda, doline, rijeke i mora tuguju za tobom. Tvoju dobrotu više nikad neću osjetiti, ali sudba takva bi. I sve dok je misli mojih, pamtit ću te za vijeke.
Napisao: Matija Ptujec, 1. WD, ilustrirala: Ana Ptičar, 3. D
