Razgovarala: Ema Mihaliček, 2. MT, snimila: Klara Dujmović
Marta Čaržavec, bivša učenica ŠUDIGO-a, a trenutno studentica pete godine glume na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Za sebe kaže kako tjesteninu voli više od uskog struka. Otkrila mi je da vjeruje u energiju, boje i prirodu te da je tvrdoglava, otvorena, komunikativna, društvena i glasno se smije. Uz to sam saznala još puno toga o njezinom putu ka sreći. Marta se prisjetila svojih srednjoškolskih dana u našoj školi i upoznala nas sa svojim životom na kazališnim daskama.
Kojim si putem krenula nakon srednje? Smatraš li da te ŠUDIGO dobro pripremio za dalje?
Mislim da nisam krenula krivim putem. Oduvijek sam bila umjetnički tip pa je upis ŠUDIGO-a i kasnije Akademije bio nekako logičan. Slika, grafika, skulptura, dizajn – to je dio kazališta. Često za rad na predstavi crpim inspiraciju iz likovnih umjetnosti. ŠUDIGO mi je uvelike pomogao i ponekad mi baš nedostaje. Pogotovo Hrvatski jezik i Materijali i procesi oblikovanja na kojima sam, malo je reći, uživala. Svi profesori koji su mi predavali, uz ravnateljicu naravno, osobiti su, motivirajući, nadahnjujući i željni rada s učenicima kojima se uvelike posvećuju i to treba cijeniti.
Sjećaš li se uopće ŠUDIGO-a? Kakva su tvoja sjećanja na srednjoškolske dane?
To je iskustvo i znanje koje zauvijek nosiš u sebi i ne zaboraviš ga, vratiš mu se kad osjetiš potrebu. Srednjoškolske dane pamtim po kreativnosti, izrađivanju mapa za industrijski dizajn, skulptura, pisanju sastavaka, putovanjima, sudjelovala na različitim projektima i naravno, po kolegama od kojih su mi neki i dan danas jako dobri prijatelji. Poseban dio sjećanja zauzimaju profesorice i profesori koji su mi bili i jesu iznimno dragi, koji su mi davali vjetar u leđa, pogotovo kad je riječ bila o upisu na Akademiju. Onda prođe par godina, stojim na kazališnim daskama i ugledam te ljude u publici tu je vrstu sreće teško opisati.
Što trenutno radiš u životu?
Najvećim se dijelom pripremam za diplomsku predstavu. Istražujem ritualno kazalište, Wicca praksu, feminizam i utjecaj simbola. Baterije punim u igraonici kao animatorica djece, a koncentraciju i fizičku spremnost vježbam pohađajući sate suvremenog plesa u “Kabinetu” Ivane Kalc. Pohađam kolegij “Rod, seksualnost i identiteti – od opresije do individualnosti” pri Centru za ženske studije, koji drži dr. sc. Brigita Miloš. To mi je pak omogućilo prisustvo u udruzi SOS Centar za nenasilje i ljudska prava, u sklopu kojeg radimo na izložbi o rodno uvjetovanom nasilju. Obnavljam i igram predstave u produkciji riječkog HNK Ivana pl. Zajca i pripremam se za gostovanja u Istri sa svojim “klasićima” gdje igramo naše dvije predstave “Bert cabaret” i “Dobri čovjek iz Sečuana” u režiji Lenke Udovički. Slobodno vrijeme koristim za čitanje štiva različitih naslova, od eseja Slavenke Drakulić do Indijske knjige sreće, gledam filmove i Viasat History, častim se odlascima u kazalište, družim se s prijateljima i iskušavam nove kulinarske recepte.
Zašto baš gluma?
Uz to si pitanje, često postavljam i pitanje što je to uopće čime se bavim/o. Ta me enigma motivira. Ona je za mene igra i zadovoljstvo, rad na sebi i konstantno otkrivanje. Svatko od nas ima mnogo toga za ponuditi, samo u većini slučajeva toga nismo svjesni. Umjetnost utječe na ljude (ili bi trebala), otvara vrata u nepoznato, a u publici bi trebala probuditi emociju, maštu, promjene (bilo osobne ili društvene), postaviti pitanja, ali i odgovore.
Kakav je bio put do Akademije primijenjenih umjetnosti?
Bio je to put oscilacija, rekla bih. Trnovit, sladak, sretan, tužan, strašan, upitan, sklizak, nekad crn, nekad žut. Prvi je korak bio da nađem mentora koji će me pripremiti za prijemni ispit koji nije ni malo lak. Prvi pokušaj nije bio uspješan. Pauzirala sam godinu dana i posvetila se pripremi, sve pod mentorstvom Kostadinke Velkovske. Tamo je bilo svega (ha ha). Danas sam joj veoma zahvalna na njezinoj ustrajnosti, strogosti, ali i lijepim riječima i posebno je volim, postavila me na noge i bez nje ne bih bila tu gdje sam sada. Bila je i ostala ogromna podrška.
Što bi u svojoj karijeri voljela spomenuti i koje bi osobe istaknula?
Karijeru tek počinjem planirati, odnosno upravljati njome. Imala sam čast raditi s izvrsnim redateljicama i koreografima. Jedna od dražih uloga mi je cvjećarica Clara, iz predstave “Leica format” u režiji Franke Perković, a prema romanu Daše Drndić (koji preporučam za čitanje) jer sam kroz taj proces nevjerojatno puno naučila i svaki put kad igramo, a predstava traje dva sata i u njoj igra više od 20-ak glumaca i glumica, neopisiv je gušt izvoditi i igrati se. Posebno želim istaknuti svoje mamu i tatu glume Lenku Udovički i Radu Šerbedžiju, koji su me učili da glumu i svoju klasu volim i živim, naučili su me drugoj dimenziji povezanosti i poštovanja. Još je hrpa ljudi koje bih voljela spomenuti i za koje mislim da su mađioničari glumačke pedagogije, ali je popis predug.
Sabirući ljude, mjesta i okolnosti, mogu reći da sam bila i jesam sretna.
Kako se pripremaš za predstavu? Koju bi do sada izdvojila kao najdražu?
Početak procesa razlikuje se ovisno o redatelju i vrsti predstave. Uglavnom pripreme počinju jednim kolektivnim sastankom cijelog autorskog tima i ansambla, pišem bilješke. Idući dan počinju čitače probe, označavanje naglasaka i postepeno učim tekst. Paralelno se sa sjedeće pozicije selimo u prostor. Igra u prostoru svaki je put drugačija i ne mogu generalizirati taj proces. Većinom je početna faza improvizacija na temelju zadanih vježbi, iz glumca se dobiva inspiracija, a glumac svaki dan mora ponuditi nešto ili znati ponoviti od prošlog dana, što zna biti teško. Nekad te toliko ponese da nisi ni svjestan i padneš u neku vrstu transa. Jednom sam s profesorom Šerbedžijom imala probu za Lady Macbeth i toliko me uvukao u ulogu da sam dlanovima, nesvjesno rasturila stakleni svijećnjak. Nakon toga, u sceni slijedi emotivno dosta nabijeni dio u kojem Lady Macbeth kaže: “Ja sam dojila i dobro znam kakva je nježnost voljeti dijete koje sisa; dok bi mi se ono smiješilo u lice, bila bih mu iz njegovih desni bradavicu strgla i mozak prosula da zakleh se ko’ ti na ovo.” Ne znam jesam li nakon toga ikad više toliko dobro i pametno plakala na sceni.
Što smatraš svojim najvećim uspjehom?
Mislim da mi je najveći uspjeh upis na Akademiju. I unutarnji mir. Uspjeh čine male stvari koje čovjeka usrećuju, ali usreće i nekog drugog.
Tko ti je uzor?
Kažu da kad imaš uzor, nećeš upadati u probleme i lakše ćeš ostvariti ciljeve. Teško je reći tko mi je uzor. Puno ljudi upoznajem i puno ljudi cirkulira kroz moj privatni i glumački život. Sto ljudi sto ćudi, a iz svakog možete izvući ono najbolje i nešto naučiti.
Gdje se vidiš u budućnosti?
Ne bih se voljela probuditi jedno jutro i shvatiti da sam na krivoj životnoj adresi. Voljela bih uspjeti u branši koju sam izabrala i živjeti od nje. Živim u sadašnjosti, bivam u trenutku i vodim se trima pravilima: Čini što te volja, ali ne naudi nikome. / Ne traži izvana ono što nemaš iznutra. / Ono što radiš, vratiti će ti se tri puta.
Kad bi mogla, što bi promijenila u svom životu do sad?
Vjerujem da se sve u životu događa s razlogom i da na neke stvari ne možemo utjecati. Voljela bih da sam nekim stvarima pridavala više pažnje i više ih cijenila. I da sam ponekad poslušala mamu, a ne sebe. Sabirući ljude, mjesta i okolnosti, mogu reći da sam bila i jesam sretna.
