Već drugu godinu zaredom kao urednica školskog časopisa Tabula nova sudjelovala sam na državnoj smotri LiDraNo. Moram priznati kako sam ispočetka bila nervozna s obzirom da sam bila jedini predstavnik neke škole iz Zaboka. Međutim, pokazalo se kako za to nije bilo razloga jer sam upoznala srednjoškolce iz Zlatara s kojima sam u Primoštenu provodila većinu vremena pa nisam bila sama. Među njima je bila i Barbara Milički, učenica koju sam upoznala prošle godine i koja je svoju školu predstavljala kazivanjem poezije dok je ostatak ekipe činila dramska skupina.
Prvu večer, nakon otvorenja smotre, pozvali su me na druženje u njihovu sobu. Svidjelo mi se što su veseli, nasmijani i druželjubivi. Antonio, jedini dečko u skupini, svirao je gitaru gotovo cijelu večer, a mi, cure, smo pjevale. Kako sam bila najstarija, cijelo vrijeme sam im govorila “deca”, a oni meni “mama”.
Dobre vibre
Tijekom večeri imali smo pomalo neobične susrete s vršnjacima iz drugih krajeva Hrvatske, a između ostalih i s učenicama Katoličke gimnazije u Splitu. Jedna je od njih pomalo nametljivo zastupala svoja uvjerenja te je u jednome trenutku upitala: ”Znaš li ti tko su bili prvi ljudi?”. Zlatarka je kroz zafrkanciju odgovorila – ”Zagorci!“, pritom misleći na čuveno nalazište neandertalaca u Krapini. Njenu je sugovornicu takav odgovor zgrozio, što zbog pomanjkanja smisla za šalu, što zbog (nažalost) nepoznavanja povijesnih znamenitosti kojima Zagorje obiluje. Ipak, to nam nije pokvarilo dobro raspoloženje i ugodno druženje do ranih jutarnjih sati ponajviše zahvaljujući Antoniju koji je neprestance smišljao rime i nasmijavao nas.
Sljedeći dan ujutro sudjelovala sam na okruglom stolu gdje sam predstavljala Tabulu novu. Pregledavajući školske listove iz drugih škola, uvidjela sam kako su ove godine svi bili mnogo bolji u odnosu na lani. Pa ipak, naša je Tabula opet bila najbolja! Svi su komentari državnog povjerenstva bili pozitivni, poput – odličan logo, vrhunski dizajn, izvrsno obrađena tema broja, pohvale za istraživačko novinarstvo i sve tako redom. Bilo mi je jako drago vidjeti i čuti te komentare, a najviše me se dojmila zadnja natuknica koja je glasila: “Čestitke Sandri, volonterki godine i glavnoj urednici, kako će Tabula bez nje?”. Moram priznati kako me to potaknulo da budem i dalje aktivna jer se na kraju trud isplati, koliko god bilo teško i naporno.
Poslijepodne imali smo malo slobodnog vremena pa smo profesor i ja prošetali do grada. Mislila sam kako je Primošten veći. Na ulicama je bilo jako malo ljudi, što je bilo nekako neobično za ovakav turistički grad, no svidjelo mi se što je vrlo čist i uredan. Navečer smo učenici i profesorice iz Zlatara, profesor i ja otišli do obližnjeg kafića na plaži na sok, a nakon toga smo, mi učenici, nastavili druženje u svojim sobama.
Kraj je novi početak
Zadnji dan otišla sam s profesorom na kavu, gdje smo osmislili potencijalnu temu za sljedeći broj Tabule iako više neću puno sudjelovati u njenom stvaranju (hvata me žal i sjeta zbog toga) te se naposljetku pridružili ostalim sudionicima LiDraNa na zatvaranju smotre kojom su prilikom predstavljene (po)najbolje scenske izvedbe i (po)najbolji literarni i novinarski uradci. Posebno mi se dopao novinarski komentar Sare Malić pod nazivom Vještice 21. stoljeća u kojem je vrlo otvoreno i bez okolišanja progovorila o položaju žena u današnjem društvu.
Za kraj mogu zaključiti kako sam ponosna što sam bila urednica Tabule nove te sam sigurna kako će i sljedećih godina naš školski list postajati sve bolji i, nadam se, ostaviti pozitivan trag u stvaranju novih generacija novinara i likovnih kreativaca. Također zahvaljujem svojoj redakciji u kojoj su bili Jakov Tuković, Lucija Brežnjak, Marija Gebert, Magdalena Križnik, Melani Krog, Sarah Malnar, Lea Pribolšan, Antun Škrlec, Lucija Strugar, Lucija Šoprek, Mihaela Bubanko i Petra Sokolić te naši profesori mentori Nikola Sinković i Marina Buhin Kanceljak koji su nas svesrdno podržavali i usmjeravali nas prilikom realizacije Tabule.
Sandra Benčić
