Hoćeš kave? – bilo je prvo pitanje koje je postavio gospodin De’Moillete, muž vlasnice hotela Cristalone, gospođe Ivone De’Mouillete. Ona je bila vječno uzrujana žena, što radi dugova, što radi rasipnih sinova koji su trošili novac na ne znane dame i još ih je k tome bilo šest. Hotel nije neko posebno mjesto za odsjesti, no nekada je to bio, prije dugova i krize koji su natjerali gospođu De’Mouillete da rasprodaje vrijedne stvari.
Jedina stalna gošća bila je barunessa Isabella De’Chatau, okićena devedesetogodišnja udovica pokojnog baruna Alberta De’Chataua. Nakon smrti svog muža, tajnovita, no vrlo mila barunessa nije podnosila samoću pa je odlučila odseliti u hotel i to pukim slučajem baš u hotel Cristalone, gospođe De’Mouillete sa šestoricom sinova. “NE!” odgovori i nastavi:”Mi si to ne možemo priuštiti, od danas samo gosti piju kavu!” i munjevito pođe prema cabareu u kojem su uobičajeno sjedili gosti i čekali svoje prvo jutarnje pičence. Za njom pođe svita od šestorice sinova koji su se borili koji će prvi poslužiti barunessu De’Chatau. Barunessa je uobičajeno sjedila za okruglim salonskim stolićem u separeu iz kojeg je nadzirala svo društvance hotela Cristalone. Dok se se momci naguravali začuje se tanak glasić, ponajprije elegantan:”Cristofe, danas je tvoj red da me poslužuješ.” Dotrči on uzbuđeno i upita:”Kave” Barunessa se nasmiješi tako da joj je počeo padati puder što je popunjavala rasjede po svom poluvisećem licu i dgovori:”Brandy, molim.” I tako šesnaestogodišnji Cristof, pomalo glupav sa sladunjavom facom i svojim tanašnim nožicama krene prema šanku, natoči brandy i sa slinavim ustima krene prema nakitom obasipanoj barunessi De’Chatau, nasmiješi se i rukom obriše sline. “Danas mi ti čistiš sobu! Hajde! Hajde!” kaže barunessa i mrdne ravnalom iscrtanu obrvu. Čuvši to, gospođa De’Mouillete potrči u kuhinju i sa rijetkim smiješkom počasti svoga muža te kaže: ”Znam kako ćemo izaći iz dugova!” Muž upita s nadignutim brkom orošenim od kuhinjske pare: ”Kako misliš?” “Stara u separeu, bogata, nakit, novac, gluha, glupa i još k tome čorava, u našem hotelu.” nasmiješi se Ivone bolesnim podsmijehom. Na to će muž spustivši brk:” Ali mi to ne radimo i nikad nismo, pa kako misliš.” “Prepusti to meni.” odgovori ona.
Sljedećeg dana padala je kiša i svi ljudi iz hotela nastanili su se u cabareu. To je pošlo za rukom gospođi De’Mouillete da zaposli svoje sinove i da pođe do barunesse. “Jutro madamoiselle De’Chatau!” izusti pre dobrovoljnim glasom da bi bio stvaran.” Što ćete popiti?” De’Chatau podigne glavu te odgovori: ”Je neise pa! Razmišljam. Hvala!” te odmahne rukom. Ljutita zbog neuspjelog plana de’Mouilete otiđe do spremišta i uzme ključeve barunessine sobe da ju pokrade. Ivone uđe u plavo obojani kabinet te počne pretraživati. Nakon plavo obojenog kabineta uđe u znojem smrdljivu sobu sa zidovima boje plijesni i sa kanapeom pozlaćenih rubova na kojem od sinoć leži Cristof, a na to, u crnom odijelu dolazi Aleksandar, najstariji sin De’Mollieovih, a za njim i De’Chatau. “Što je ovo zaboga?” rastreseno upita Ivone. “U starosti samoća ne prija.” milo, ponajprije elegantno, barunessa De’Chatau.
Antun Škrlec, 4.d
