Stvarnost je složena. Mijenja se iz dana u dan. U njoj sve može biti od velike važnosti. Sitnica poput čokolade može nam donijeti isto toliko sreće koliko i dobitak na lutriji.
Naš doživljaj stvarnosti vrlo je krhak. Najmanji problem može nas potaknuti na pesimizam i preispitivanje vrijednosti življenja, stoga svaki čovjek ima razvijen neki bijeg od stvarnosti. Taj bijeg može biti bilo što. Nepotrebno spavanje, muzika, putovanja, droga, sve to je čovjekovo očajničko bježanje, bio on svjestan toga ili ne. Stvaran je život često težak i tragičan pa nije neuobičajeno da ga mnogi žele izbjeći. Likovi u filmu Matrix dobili su tu priliku. Sudjelovali su u simulaciji stvarnosti. Mnogi su od njih, znajući da su u simulaciji, ipak uživali u takvom „životu“. Shvatljivo je da bi netko radije živio u laži, ako je tako sretan, nego živio u surovoj stvarnosti uz koju nerijetko dolazi bol. Međutim, uvijek postoje pojedinci koji razmišljaju drugačije. Tako i u Matrixu ima nekolicina ljudi koji bi radije živjeli u pravom svijetu, iskreni prema sebi, iako to dolazi uz mnoge poteškoće.
U djelu Život je san glavni lik Sigismund ne razaznaje javu od sna. Cijeli život provodi u zatočeništvu i onda iznenada dobiva slobodu i vlast. Unatoč uvjeravanjima drugih likova, on i dalje nije u potpunosti siguran što je stvarno. Sigismund se odlučuje prepustiti uživanju u vlasti i slobodi iako je to možda samo san. Njemu, kao i većini likova Matrixa, život izvan stvarnosti potpuno je prihvatljiv ako je u njemu sretan, a pogotovo ako je u takvom životu bolja situacija nego u pravom svijetu.
Za mene život nije vrijedan življenja ako nije onaj pravi. Možemo mi sebe zavaravati i stvarati lažnu sliku, ali to ne mijenja onu istinsku. Život nije osmišljen da bude lijep, već da bude sadržajan. Kao što lažan smijeh ne pruža sreću, tako ni lažna stvarnost ne pruža utjehu. Međutim, prave suze uz bol pružaju i olakšanje. Vođena tim stavom, uvijek bih odabrala pravi život, makar ispunjen bolom, nego nestvaran svijet pun sreće.
