Da mogu biti zid u nekom gradu, znao bih tajne mnogih ljudi koji prolaze pokraj mene. Vidio bih razna lica raznih ljudi. Svaki dan novo lice, svakakvi razgovori koje čujem i pamtim.
Kažu da zidovi imaju uši, ali ovaj je baš kao osoba, samo nepokretan. Bio bih zid na staroj zgradi koji je čuo i vidio puno stvari kroz godine. Znao bih puno toga, ali ne bih mogao to podijeliti ni s kim. Držao bih sve za sebe. Na meni bi bili razni, šareni crteži mladih umjetnika i kroz te bih crteže dobivao pažnju jer nikome nije zanimljiv običan zid. Kad bi se netko naslonio na mene, saznao bih sva njegova razmišljanja, najdublje tajne i želje, ali i dalje ne bih mogao pričati jer sam samo zid s dušom.
Da postanem čovjek, bio bih najmudriji, podijelio bih sa svima svoje znanje koje sam stekao kroz godine dok su ljudi prolazili pokraj mene, naslanjali se ili samo izrekli par riječi u prolazu. Jednog dana ću se srušiti i kada se srušim, sve što sam znao bit će samo ruševina koju će počistiti, zaboraviti.
Ako me pronađete, recite mi nešto – možda odgovorim, ali ne riječima, nego nekim djelom. A do tada ću samo nastaviti ono što radim najbolje, stajati na mjestu i čuvati tajne prolaznika.
Napisao: Dominik Pellegrini, 2. GT, ilustrirala: Maja Škrlin, 3. D
