U petak, 25. listopada, učenici Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok predvođeni knjižnjičarkom i nekolicinom profesora posjetili su Gradsko dramsko kazališe Gavella u Zagrebu. Na repertoaru je bila predstava Kiklop režisera Saše Anočića, osmišljena prema istoimenome romanu autora Ranka Marinkovića. U središtu zbivanja predstave jest lik Melkiora Tresića – intektualca koji dane provodi iščekujući poziv u vojsku te se odlučuje na post i prisilno izgladnjivanje kako bi izbjegao vojnu obvezu. Tijekom boravka u vojsci završava u bolnici u kojoj provodi neko vrijeme. Na kraju se u strahu vraća građanskome životu u trenutku kada je stigao rat – kiklop koji vreba i proždire sve oko sebe.
Glavne likove u predstavi glume Franjo Dijak (Melkior), Dražen Kühn/Siniša Ružić (Maestro), Živko Anočić (Ugo), Amar Bukvić (Don Fernando), Filip Šovagović (Atma), Dijana Vidušin (Vivijana) i Martina Čvek (Enka). Na sceni je nastupilo sveukupno dvadeset i dvoje glumaca. Svaki je od njih svojim glasom, tijelom (mimikom i gestama), glumom i emocijama uvjerljivo utjelovio lika kojega je glumio. Tako je Franjo Dijak, čovjek krhke građe, svojim tijelom izvrsno dočarao izgled izgladnjeloga Melkiora. Tome su doprinijeli i njegov hod (malo pognut od izgladnjelosti) te emocije – strah od rata, ljubav prema Vivijani. Najjače su karike u glumačkoj postavi Ugo, Maestro i Melkior, a najslabije sporedni likovi. Odnos glumaca prema publici čini se pomno isplaniranim od režisera – na početku predstave su Melkior Tresić i Don Fernando sjedili u publici te raspravljali o Hamletu.
Vizualni dojam – odličan!
Vizualno je sve bilo odrađeno odlično – reflektori upereni u likove bitne za određenu scenu dok se u neosvijetljenoj, tamnoj pozadini mijenjala scenografija. Kostimi i šminka uvelike su pridonijeli uvjerljivosti glumaca i njihovim ulogama, dok su glazba i zvukovi pridonosili atmosferi.
Scenografija je zasigurno doprinijela dojmu cjeloukupne predstave – interijer i elementi koji se unose i iznose te glumci koji se u tom interijeru nalaze u pojedinoj sceni; tako su prikazani Daj Dam – kafić sa šankom, stolovima i stolicama; Melkiorova soba sa krevetom; ulica – ulična vaga i klupa; bolnica – bolnički kreveti, ali i glumci (u ludnici) koji su svojim načinom glume doprinijeli atmosferi ludnice u koju je bio poslan Melkior nakon što je poljubio bolničarku. Kostimi glumaca odgovaraju vremenu četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, vremenu ratnog stanja i društvenog kaosa izazvanog ratom. Boje kostima su većinom neutralne – crna, bijela, siva, smeđa i krem. Materijal je štof – većinom za košulje, hlače i prsluke, no ima i primjera krzna (šal). Od odjevnih predmeta na sceni se najviše pojavljuju košulje, hlače, kaputi, odijela te haljine od pamuka ili viskoze, na nekima ima i šljokica. Od modnih dodataka glumci nose kape, naočale, šalove. Stil odijevanja utječe na scenski efekt jer prikazuje prošlost i način odijevanja te stil koji su ljudi tih predratnih četrdesetih godina 20. stoljeća preferirali.
Predstava obiluje glazbom i zvukovima – zvuk tramvaja koji upozorava Tresića da se makne dalje od pruge ili iznenadan i snažan, glasan zvuk pucnja iz pištolja, violinisti koji sviraju te na taj način navještaju dolazak rata. Autor glazbe je Matija Antolić. Zvuk se koristi kao element koji pridonosi atmosferi – naglašava situacije i na taj ih način uvjerljivije prikazuje. Tako je spomenuti jak zvuk pucnja iz pištolja prepao jedan dio publike. U nekim se situacijama vide izvori glazbe (svirači glazbenici na sceni), a u nekima ne (zvuk tramvaja – nije se vidjelo otkud dolazi, ali se moglo pretpostaviti da dolazi iz smjera publike).
U ovoj predstavi postoje dvije vrste rasvjete – prirodna i dramatična. Prirodna je zastupljena u trenutku prikaza scene u kojoj se na pozornici nalazi više likova čija je pojava bitna za gledateljev dojam te iste scene (ulica i kavana). Dramatična je rasvjeta upotrijebljena u onome trenutku kada se na pozornici žele istaknuti jedan ili dva lika te kako bi se gledatelju odvratila pažnja od izmjene scenografije u pozadini. Reakcija publike na neke od scena dokazala je kako joj se predstava svidjela (smijeh publike kad je bila smiješna scena, veliki pljesak na kraju predstave).
Od specijalnih efekata bitno je spomenuti projekciju oka u scenama. Radi se o jednom oku što je jasna poveznica s Kiklopom. Osim toga, na kraju predstave kao poseban efekt dolazi snijeg. Scena koja mi je ostala u sjećanju jest upravo ta finalna scena: rat je stigao, violinisti sviraju, u središtu pozornice stoji Melkior iznad kojeg pada snijeg. Dopao mi se taj efekt snijega te način na koji je ostvaren.
Uvjerljiv prikaz prema književnom predlošku
Redatelj i autor dramatizacije je već spomenuti Saša Anočić. Koncept režije bio je vidljiv. Svakom je glumcu pristajao njegov lik. Izbor i scensko oblikovanje mjesta usklađeni su s glazbom i zvukom koji doprinose atmosferi te je dočarano vrijeme radnje iz Kiklopa – 1940. godina. Tome doprinose i kostimi koje su nosili glumci. Scene se slijevaju jedna u drugu i prikazane su realno (u kafiću se pije i puši). Smatram da je režija odlično izvršena.
Tekst, odnosno izvornik ove predstave je moderni roman Kiklop autora Ranka Marinkovića. Predstava se nije previše odmakla od izvornika. Uvjerljivo su prikazane one najbitnije scene iz romana što je dobro zato što su vizualno prikazani točno oni dijelovi koji bi se u romanu mogli samo pročitati ili zamisliti. Kazalište je bilo popunjeno. Dob u publici je varirala – bilo je onih mlađih, ali i starijih. Pošto sam vidjela dosta učenika tamo, pretpostavljam da je većini ljudi bilo između 15 i 18 godina. Što se spola tiče, bilo je podjednako muškaraca i žena.
Predstava mi se svidjela. Mislim kako bih bolje pratila predstavu da sam unaprijed pročitala bar kratki sadržaj Marinkovićeva djela. Bilo bi mi draže da je predstava trajala malo kraće. Moja je ocjena za ovu predstavu vrlo dobar iz navedenih razloga. Preporučila bih predstavu zato što je svaki glumac izvrsno odglumio svoj lik, a scenografija i kostimografija su odlične.
Napisala: Vanja Landripet, 4. D, izvor fotografija: Gavella
