Moj djed, doktor Hicham Malla, rođen je u Siriji. U Damasku proživljava svoje djetinjstvo te završava osnovnu i srednju školu. S 18 godina napušta rodni kraj i obitelj. Seli u Zagreb gdje upisuje Medicinski fakultet i upoznaje suprugu Ružicu s kojom ubrzo zasniva obitelj. Hrvatska postaje njegovim novim domom. Godine 1981. s obitelji seli u Vukovar radi posla. Deset godina kasnije u Gradu heroju proživljava rat.
Crtice iz Vukovara – svjedočanstvo čovjeka, liječnika, metafore ljudskosti, mojega djeda
Ružica: Možeš li mi opisati život u Vukovaru prije rata?
Djed: Život u tome gradu prije rata nije mogao biti bolji! Bio sam liječnik u malome mjestu, imao sam siguran posao, stan, poznavao sam mnogo ljudi. Vukovar je bio barokno lijep, bogati grad s razvijenim tvornicama i poljoprivredom. Imali smo najbolje uvjete za život.
Ružica: Djede, Sirijac si koji je tijekom rata ostao u Vukovaru, nisi otišao kao mnogi. Što te ponukalo na ostanak u opkoljenome gradu?
Djed: Ja sam liječnik, u moju su bolnicu dolazili deseci i deseci ljudi kojima je trebala pomoć. Zadnje na što sam pomišljao i što sam htio bio je odlazak radi vlastite sigurnosti dok je bilo potrebno spašavati tuđe živote! Među tim su ljudima bili moji prijatelji, susjedi, ljudi koje sam često viđao u mjestu. Kako sam ih mogao ostaviti znajući da posjedujem mogućnost i potrebno znanje za spasiti ih!
Ružica: Kakav je bio rat u Vukovaru?
Djed: Bio je to najprljaviji rat, napadali su civile, običan puk, tvornice i bolnice. Gdje bi se god okupila veća skupina ljudi, rastao bi rizik od napada. Veliki se broj ljudi uspio na vrijeme skloniti u druge gradove. Kada je otvoreni rat počeo, ljudi su se skrivali u skloništima i podrumima. U mojoj su okolici bila četiri skloništa s ambulantama koje sam često posjećivao i više puta dnevno. Tvoja baka Ružica dobrovoljno se prijavila za mjesto medicinske sestre. Uvelike mi je pomagala pri zbrinjavaju ranjenih. Teško ranjene slali smo u bolnicu, lakše povrijeđeni dolazili bi u moju podrumsku ambulantu.
– Ružici je bilo teško, no nije htjela otići k djeci u Zagreb usprkos mojemu preklinjanju da ode. U početku smo se opskrbljivali strujom iz jednoga generatora, a na kraju smo od vezica za cipele i staklenki napunjenih dizelom pravili svjetiljke. Morali smo biti veoma pažljivi jer ventilacija više nije funkcionirala.
– Kasnije, tijekom okupacije Vukovara, nikome više nije bilo dozvoljeno ni moguće pobjeći, a potreba za sedativima bila je sve veća. Vani je bjesnio rat: 800 000 granata i bezbrojne bombe pretvarale su Vukovar u ruševinu.
Ružica: Koji ti je bio najgori dan?
Djed: Najgori je dan bio kad smo primili poziv za spas djeteta iz gorućega auta. Dječak je krvario iz grudnoga koša. Govorio sam Ružici neka bježi i da to mogu obaviti sam. U tome je trenutku jedna granata udarila neposredno blizu nas.
Eksplozija nas je bacila u zrak. Bio sam u kratkoj nesvijesti, a kad sam se probudio – čuo sam Ružino hroptanje. Toga mi je jutra, 8. studenog 1991. godine moja voljena supruga umrla na rukama.
– Završio sam s 48 gelera u tijelu, razbijenom glavom i lomom vratne kičme od četvrtoga do sedmog kralješka.
Ružica: Što se dogodilo nakon pada Vukovara?
Djed: Prvo su nas sve okupili na razrušenim ulicama i trgovima. Nastao je sveopći kaos: razdvajali su muškarce i žene, ljudi su plakali, a osjećaj straha je svima bio ispisan na licu. Hladnoća i glad na uprljanim su licima ostavljali duboke bore, kao da smo svi u jednome trenu ostarjeli za dvadeset godina! Uperene puške i grubi glasovi stvarali su dojam konačnosti. Prije no što sam shvatio, našao sam se u gomili koju su tjerali u autobuse i kamione, a na ulazu u vozila špalir neprijateljskih lica udarao je po svima koji su trebali ući i biti odvedeni. Kamioni i autobusi odvozili su ljude na različita mjesta, a nitko nije znao kamo idemo ni gdje ćemo završiti. Nije to bila ugodna vožnja.
Ružica: Gdje si na kraju završio?
Djed: Završio sam u logoru Stajićevo koji se ne može mjeriti s pravim logorom. Bila je to staja gdje su nekoć čuvali životinje. Poredali su nas na pod, klečali smo pognutih glava. Bilo je strahovito hladno, tada se otvorio pakao. Tukli su nas i mučili; što riječima, što šakama. Mnogi dovedeni nikada se nisu vratili. Obrok je najčešće bio jednom na dan, a sastojao se od pola šnite kruha. Bilo je bolesnih, bilo je ranjenih, dakle bilo je onih kojima je trebala liječnika pomoć.
– Dozvolili su mi da zarobljenicima pružim kakvu-takvu pomoć. U tome sam pronašao svoju svrhu i bijeg od vlastita ludila. Moje su se ozljede uslijed batina pogoršale, ali valjda čovjek izdrži više no što misli da može.
– U par su me navrata izveli van. Svaki sam put doživio i proživio emotivni slom, raspon osjećaja kretao se od paničnoga straha do malodušnosti.
Ružica: Kako si izašao, što se dalje dogodilo?
Djed: Od strijeljanja i pogubljenja spasilo me djelo iz neposredne prošlosti, a čega sam u potpunosti postao svjestan na dan kada su me odlučili osloboditi.
Naime, prije pada Vukovara u improviziranoj sam ambulanti našega skloništa, ne znajući o kome se radi, očito sanirao ozljede starcu za kojega se kasnije ispostavilo da je djed jednome od visokorangiranih vođa Srba koji su nas držali zarobljenima. Eto, tako sam izvukao živu glavu i bio pušten na slobodu.
Ružica: Na kraju, reci mi kako danas gledaš na svoj život?
Djed: Proživio sam ispunjen i bogat život, s mnogo uspona i padova. Puno je tu lijepih, ali i teških trenutaka, osobna tragedija, ali i dalje stojim, i dalje sam tu.
Uz vas, moje unuke, i okružen svojom obitelji uživam u svakome danu! Mogu reći da sam sretan i ponosan čovjek!
