Piše: Ružica Malla, 3.DI

U ovom intervjuu predstavit ću dr. Hichama Malla. Rođen je u Siriji u Damasku. Tamo je proživio svoje djetinjstvo te završio osnovnu i srednju školu. Ostavio je svoju obitelj i s 18 godina otišao studirati u Zagreb na Medicinski fakultet. U Zagrebu je upoznao suprugu Ružicu pa je odlučio ostati živjeti u Hrvatskoj i osnovati obitelj. Stjecajem okolnosti, zbog posla, s obitelji se seli u Vukovar 1981. godine i deset godina kasnije proživljava rat o kojem će vam reći nešto više.

Ovo je priča o mojem djedu.

RUŽICA: Kako to da si, s obzirom na to da si Sirijac, ostao u Vukovaru tijekom rata, a nisi otišao kao mnogi?

DJED: Ja sam liječnik, u moju su bolnicu dolazili deseci i deseci ljudi kojima je trebala pomoć. Zadnje što sam htio je otići od tamo i spasiti sebe, kad mogu spašavati živote. Među tim ljudima bili su i moji prijatelji, susjedi, ljudi koje sam često viđao u mjestu, pa kako da ih ostavim kad imam mogućnost i znanje spasiti ih.

RUŽICA: Kakav je bio život u Vukovaru prije rata?

DJED: Nije mogao biti bolji. Bio sam liječnik u malom mjestu, imao sam osiguran posao, stan, poznavao sam puno ljudi. Vukovar je bio lijep, bogat barokni grad s razvijenim tvornicama i poljoprivredom. Imali smo najbolje uvjete za život.

RUŽICA: Kakav je bio rat u Vukovaru?

DJED: Najprljaviji rat, baš zato što su napadali civile, običan puk, tvornice i bolnice. Gdje god bi bila veća skupina ljudi, bio bi i veći rizik. Velik se broj ljudi uspio na vrijeme sakriti u druge gradove. U mojoj okolici bila su četiri skloništa s ambulantama koja sam svako malo posjećivao više puta dnevno. Kad je otvoreni rat počeo, ljudi su se skrivali u skloništima i podrumima. Tvoja baka Ružica, koja se prijavila kao dobrovoljna „medicinska sestra“, pomagala mi je pri zbrinjavaju ranjenih. Teško ranjene slali smo u bolnicu, lakše povrijeđeni dolazili su k meni u moju podrumsku ambulantu. Ružici je bilo teško, no nije htjela otići k djeci u Zagreb usprkos mojim preklinjanjem da ode. U početku smo imali struju od jednog generatora, a na kraju smo od vezica za cipele i staklenki napunjenih dizelom pravili svjetiljke, ne previše jer ventilacija više nije funkcionirala. Kasnije je Vukovar bio opkoljen i ni za koga više nije bilo bijega, a potreba za sedativima bila je sve veća. Vani je bjesnio rat: 800 000 granata i bezbrojne bombe pretvarale su Vukovar u ruševinu.

RUŽICA: Koji ti je bio najgori dan?

DJED: Najgori je dan bio kad smo dobili poziv za spas jednog djeteta iz gorućeg auta. Krvario je iz grudnog koša. Govorio sam Ružici da bježi i da to mogu sam obaviti. U tom trenutku jedna granata je udarila neposredno blizu nas. Eksplozija nas je bacila u zrak. Bio sam kratko u nesvijesti, a kad sam se probudio, čuo sam Ružino hroptanje. Toga mi je jutra, 8. studenog 1991., moja voljena supruga umrla na rukama. Završio sam s 48 gelera u tijelu, razbijenom glavom i lomom vratne kičme od četvrtog do sedmog kralješka.

RUŽICA: Gdje si završio nakon pada Vukovara?

DJED: Završio sam u logoru Stajićevo gdje sam preživio batine i psihičko maltretiranje odvođenjem na strijeljanje.

RUŽICA: Pričaj mi, kako si izašao, što se dalje dogodilo?

DJED: Dušo, možda je to priča za drugi intervju ili možda čak i za neku knjigu jer imam ti puno toga za ispričati.

RUŽICA: Dobro, samo mi za kraj reci kako danas gledaš na svoj život?

DJED: Imao sam ispunjen i bogat život, s puno uspona i padova. Puno lijepih i teških trenutaka s proživljenom osobnom tragedijom, ali i dalje stojim, i dalje sam tu.
Danas uz vas, svoje unuke i okružen svojom obitelji uživam u svakom danu provedenom s vama i mogu reći da sam sretan i ponosan čovjek.

Prethodni članakGlas šudigovaca, studeni 2021.
Sljedeći članakNaši učenici na 3. Milenijskom natjecanju

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.