Razgovarala: Ema Mihaliček, 3. MT, snimio: Vedran Tolić
Tridesetogodišnji Zagrepčanin, poznatiji pod imenom Vedran Tolić, velik je uzor današnjim mladim fotografima i onima koji to žele postati. Budući da sam i sama fotograf amater, već neko vrijeme pratim njegov rad i uživam u njegovoj Facebook, Instagram i web stranici. Posebno sam fascinirana njegovim umijećem fotografiranja vjenčanja zbog trenutaka i atmosfere. Upravo zbog toga sam iskoristila ovu priliku kako bih ga osobno još bolje upoznala, ali i kako bih vas čitatelje upoznala s njegovim radom.
Na svako spominjanje imena Vedran Tolić, ljudima na pamet padaju tvoje prekrasne fotografije vjenčanja. Nije tajna da najviše fotografiraš upravo vjenčanja i krštenja, ali zanima me u kojim se područjima fotografije još voliš okušati?
Uz spomenuta fotografiranja vjenčanja i krštenja ustvari imam dosta šarolik opus interesa. Volim zaista sve fotografirati, ali naravno da ne mogu u svemu tome biti na visokom nivou. Ono u čemu posebno uživam su općenito razna komercijalna fotografiranja, od hrane i pića, do događanja i studijskih snimanja. Fotografirao sam za puno poznatih hrvatskih i svjetskih brendova, a to kada u jednom tjednu imate npr. vjenčanje i fotografiranje hrane je nešto što me uvijek veseli. Volim tu raznolikost.
Kako je tehničar za elektroniku postao fotograf? Kada si otkrio svoje fotografsko „oko“? Elektronika je relativno unosan posao, što je s fotografijom?
Nemojmo si lagati, nisam bio baš neki fotograf, ali svako to novo fotografiranje bilo je idealna prilika da i naučim nešto novo.
Ustvari se dogodilo sasvim slučajno. Radio sam još od srednje škole za novine Sportske novosti, tako da me novinarstvo jako zanimalo. Nema baš nekog velikog smisla da od tehničara za elektroniku ganjate diplomu magistra novinarstva, ali zašto uvijek slijediti logiku? Ovdje je ispalo da valjda ni sam sebi ne bih mogao napisati bolji scenarij. Dok sam studirao, na jednoj je utakmici bio drugi dopisnik Sportskih novosti, a on mi je rekao da umjesto 80 kuna po tekstu mogu dobiti još dodatnih 80 kuna ako mi objave fotografiju. To mi se činilo jako zanimljivim, posebno da si povećam studentski budžet koji i nije bio nešto bogat. Tako da sam u Lidlu kupio jedan kompaktni fotoaparat za oko 500-600 kuna i bio sam oduševljen. Realno, to je bio jako loš fotoaparat, ali dogodilo se da mi fotografije budu objavljene, tako da sam ga i dosta brzo otplatio. Onda sam se odjednom počeo sve više interesirati za fotografiranje, a roditelji su onda i digli kredit na oko 7.000 kuna i kupili mi Sony A350 s dva objektiva. Odmah mi je i više fotografija bilo objavljeno u novinama, što i ne čudi jer su bile kvalitetnije. Kako sam se kretao u krugovima s puno ljudi, uvijek je nekome trebao fotograf. Nemojmo si lagati, nisam bio baš neki fotograf, ali svako to novo fotografiranje bilo je idealna prilika da i naučim nešto novo. Još dok svemu tome pridodamo činjenicu da sam osim fotografiranja puno radio na edukaciji kroz čitanje literature, gledanje videa i slično, sve je nekako nakon par godina počelo sjedati na svoje. Samo da ne zaboravim dodati, od svih čudnih priča, jednako je čudna i ta da sam bio prosječan učenik i da su mi za upis u srednju školu trebala 44 boda, a ja sam ih imao 39. Strepio sam do zadnjeg časa hoću li se uspjeti upisati, na kraju sam jedva uspio. Bio sam među najboljim učenicima generacije, od četiri razreda tri sam završio s odličnim uspjehom, dobio medalje na INOVA natjecanjima, a bio sam i jako aktivan u robotici s obzirom na to da je kod nas u srednjoj školi u Palmotićevoj bio Centar za robotiku koji su vodili moji kolege. Ista priča je bila s fakultetom, bio sam ispod crte i strepio hoću li se upisati. Na kraju sam se uspio upisati. Mi financijski nismo baš najbolje stajali, tako da smo prvu godinu platili u dvije rate i na meni je samo bilo da studiram i opravdam ulaganje roditelja u mene. Rezultat toga je da sam sve završio u roku i da sam do kraja studiranja bio oslobođen plaćanja zbog rezultata. Nekada se u životu stvari stvarno okrenu na dobro.
Za razliku od prijašnjih godina, fotooprema je cjenovno puno pristupačnija i lako dostupna svima. Što misliš, koliko je oprema važna u radu i koliko utječe na finalni proizvod?
Što vam vrijedi i najbolja oprema na svijetu ako nemate znanje.
Mislim da je oprema za fotografa jako važna. Ako ste hobist i ne mislite se ozbiljnije baviti fotografiranjem, onda to i ne treba biti presudna stavka. Oprema je cjenovno pristupačnija zato što ustvari postoje razni “rangovi”, od one namijenjene amaterima, entuzijastima, do profesionalaca. Oprema koju nosim na vjenčanje vrijedi više od 150.000 kuna. Nije dovoljno imati samo jedan fotoaparat. Što ako on otkaže poslušnost? Nije samo stvar fotoaparata, za sve treba imati zamjene, pa i zamjene zamjena. Međutim, što vam vrijedi i najbolja oprema na svijetu ako nemate znanje. Mobitelom od 500 kuna možete nekada snimiti bolje fotografije od onoga koji u ruci ima fotoaparat od 50.000 kuna, a koji uopće ne zna ni podesiti postavke. Kada radim ozbiljna fotografiranja, ona za koja me ljudi plate, onda oprema mora biti najbolja. Kada fotografiram sebi za gušt, šetnje i slično, onda uzmem što si zacrtam da bih htio uloviti taj dan pa uzmem takav objektiv, ne zamaram se previše. Ako nešto kroz tu šetnju ulovim – super, a ako ne ulovim, nije nikakav problem. Da skratim, postoje situacije u kojima je oprema jako važna i ja sam često u takvim situacijama, a postoje i one u kojima je svejedno čim fotografirate ako su svjetlosni uvjeti idealni, iako nekako preferiram da i u tim situacijama imam solidnu opremu. Ne zaboravite da i fotograf svakih nekoliko godina mora osvježavati opremu, kroz nova tijela fotoaparata, tako da je to kontinuiran proces. Onoga trenutka kada stanete s ulaganjima u znanje i opremu, to znači da se očito dogodilo nešto što nije dobro za vas.
Svatko u svom poslu ima nešto što mu se više ili manje sviđa. Što najviše voliš kod fotografije, a koje bi zadatke radije prepustio nekome drugome?
Kod fotografije najviše volim kada klijentu isporučim materijale i on bude zadovoljan. Opet, kod fotografije najmanje volim vidjeti oduševljenje klijenta u tom trenutku i svoje nezadovoljstvo dok opet gledam te fotografije za nekoliko tjedana. Doista na prste obje ruke mogu nabrojiti fotografije s kojima sam baš zadovoljan i u kojima ne vidim veće mane, a da sam ih gledao s vremenskim odmakom. Neki će reći da je to dobro tako kritički sve promatrati. Prepustio bih rado puno toga nekome drugom, ali jednostavno ne mogu jer znam da neću biti zadovoljan. Ono što uvijek rado prepustim nekom drugom, jer logično ja to ne mogu, jest da imam sa sobom drugog fotografa od povjerenja ili asistenta za rasvjetu. Imam provjerene ljude s kojima obožavam surađivati, a jedna od tih osoba je i moja cura. Mogao sam se za vjenčanja sigurno proširiti pa da imam na raspolaganju nekoliko fotografa koji bi radili kada ja ne mogu, kao što dosta njih radi, ali to jednostavno ne želim jer to nije to. Zato koliko god nekada bude teško, volim gurati sve sam i stvarati svoju priču. Sigurno bih s više ekipa zaradio i više novaca, ali to je tako nebitna stavka sve dok ja imam posla za sebe.
Baviš se fotografijom već 11 godina. Što bi izdvojio kao najveći uspjeh svoje karijere?
Ovo je ustvari jako teško pitanje. Nekako bi logično bilo reći da sam izlagao na raznim izložbama, da sam dobivao nagrade, što kod nas, što u inozemstvu, da su mi fotografije objavljivanje u gotovo svim hrvatskim medijima itd. Međutim, najveći uspjeh karijere je sigurno taj da u Hrvatskoj mogu živjeti od fotografiranja. Spadam u one koji žive za svoj posao i imaju privilegiju živjeti od posla. Nema veće sreće od toga. Živjeti od fotografiranja u Hrvatskoj? Vidite da se može, bez obzira na to što me svako malo netko na terenu dok fotografiram zna pitati čime se bavim.
S obzirom na to da te pratim već dugo, mogu primijetiti da se na tvojim profilima najčešće viđaju fotografije s vjenčanja. Kako se rodila ta ljubav?
Izmamiti emocije od mladenaca nije uvijek jednostavno, ali kada ih uspijem dobiti i zabilježiti fotoaparatom, to je onda prekrasan osjećaj.
Ni sam ne znam kako se stvorila ta ljubav, najbolje stvari u životu dogode se nekako spontano i neplanirano. Uspio sam dogovoriti par vjenčanja, ljudi su bili zadovoljni, pa su se drugi javljali i tako u krug. Obožavam vjenčanja jer su ona ustvari kombinacija svega onoga što volim kod fotografiranja. Session s mladencima tako po meni spada u umjetničku fotografiju i to je segment u kojem se uvijek mogu istaknuti. Izmamiti emocije od mladenaca nije uvijek jednostavno, ali kada ih uspijem dobiti i zabilježiti fotoaparatom, to je onda prekrasan osjećaj. Naravno, ako tome pristupimo na način “samo da odradim”, onda ni materijal neće imati nikakvu umjetničku stranu. Pripreme kod mladenaca i okupljanje gostiju općenito su elementi fotografiranja nekog događanja, a isto tako iza sebe imam jako puno raznih događanja izvan vjenčanja koja sam fotografirao. Ne postoje novci koji mogu platiti užitak ovog posla, jer dok se ljudi zabavljaju i druže, vi lijepo sve fotografirate sa strane i dobivate super materijal. Plus, velika je prednost vjenčanja što se svi vole fotografirati, nema opravdanja da cura ne zna da su vani i slično. U salama je uvijek naravno jako veselo, ali i izazovno nama fotografima jer rasvjeta u većini prostora ne bude na nivou, pa se moramo pomučiti. Isto tako iza sebe imam već dugo godina fotografiranja u zagrebačkim noćnim klubovima, pa i ne moram posebno naglasiti da se dobro snalazim u tim situacijama. Ovo sve sada zvuči kao samohvala, ali vjenčanja su stvarno kombinacija svega onoga što volim fotografirati, a još kada nude i lijepo dnevno svjetlo, jednako kao i rasvjeta u sali, ne mogu opisati kolika je to sreća.
Ima li u stvarnom životu odbjeglih nevjesti? Je li ti se koja situacija s vjenčanja urezala u pamćenje?
Možda ne bi bilo loše da se oglašavam kroz poznatu opciju “nitko od mojih mladenaca se nije razveo”, uz dodatak “uvijek su se i vjenčali”. Ovo mi je ustvari i dalo super ideju, a na vjenčanjima bude uvijek bezbroj zanimljivih situacija jer su ljudi često jako veseli, ali ne bih baš mogao neku posebno izdvojiti.
Misliš li da bi bilo vrijeme da netko dobije čast da fotografira tvoje vjenčanje? Jesi li već razmišljao kojem kolegi bi povjerio taj važan posao?
To je već trebalo biti realizirano, ali korona je učinila svoje. Nije mi bio problem naći kolegu, ali s obzirom na to da su mi i neki fotografi super prijatelji i da će oni biti gosti na vjenčanju, onda naravno nisam njih ni htio uzeti. Bolje da se zabave nego da rade, ali sam zato bio dogovorio sve s kolegom Petrom Sabolom. Međutim, zbog korone je vjenčanje moralo biti otkazano, a valjda će biti u neko doba ove godine.
S gotovo osam i pol tisuća pratitelja na Facebooku sigurno te ljudi prepoznaju na ulici. Jesi li imao kakve ulete od nježnije populacije?
Realno, totalno sam nebitan i ta brojka ustvari i ne znači ništa previše. Sjećam se kada je profesor Domagoj Bebić na Fakultetu političkih znanosti znao reći: “Zamislite da sada vaših 1000 pratitelja bude tu ispred fakulteta, jeste li svjesni kako je to velika brojka?” Doista, imam veliku brojku na Facebooku i ostalim kanalima i moćan je osjećaj da se sjetiš desetak tisuća ljudi koji te okružuju, a onda bi se opet tu vratio na početak i rekao da to i nije nešto važno. Gotovo nikada sebe ne eksponiram kroz objave, tako da su i male šanse da me prepoznaju. Želim da moji radovi govore za sebe, a lako već za mene. Možda je i znao biti pokoji ulet nekada davno, ali s obzirom da i cura aktivno fotografira sa mnom, onda… (smijeh)
Znamo da je svaki klijent drugačiji i da svatko ima svoje zahtjeve. Možeš li izdvojiti neki najčudniji zadatak koji je netko od tebe tražio?
Kod vjenčanja sam jednoj mladenki dodavao zub u ustima na fotografijama, jer joj je neki zub ispao baš mjesec-dva prije vjenčanja.
Jedan od čudnijih je bio kada sam dobio fotografije s jednog sprovoda, klijentica mi ih je donijela na CD-u i zamolila me ako mogu s fotografija maknuti jednu osobu. Naime, neki njihov rođak kojeg ne vole je bio na sprovodu u prvim redovima, a ona ga nije htjela gledati. Ukratko, tog sam čovjeka zamijenio nekim drugim čovjekom tako da sam mu obradio glavu i tijelo u Photoshopu. Ona je bila oduševljena poslom koji sam napravio, pao je i neki bakšiš. Da se mene pita, svaki put bih kod tih fotografija znao da je maknut taj stric ili tko je već bio, ali njima to i nije bio problem. Kod vjenčanja sam jednoj mladenki dodavao zub u ustima na fotografijama, jer joj je neki zub ispao baš mjesec-dva prije vjenčanja. Mislim, taj se “nedostatak” stvarno i nije vidio na fotografijama, ali njoj je bilo jako važno da to riješim. Bilo je sigurno još primjera jer sam ove samo navodio kada su u pitanju ljudi, a trebalo bi mi još barem dva sata za intervju da kažem kakvih sve situacija bude. Kroz godine se nakupilo toga, ali sve ove situacije su jako rijetke, sva sreća.
U svakom poslu važno je imati dobru pripremu, ali čovjek ponekad bude zaokupljen s puno stvari istovremeno pa se dogodi da koji dio opreme, rezervne baterije ili memorijske kartice ostanu kod kuće. Koliko često se susrećete s takvim poteškoćama i kako se snalazite? Ispričajte nam neku anegdotu s terena.
Sanjao sam da sam došao na neko vjenčanje bez pola opreme, da ustvari i nisam mogao normalno raditi i da mi je sve propalo nakon toga.
U početku sam imao rješenje za to. Prvih nekoliko vjenčanja sam jako vodio brigu tako da sam na papirić napisao što sve moram ponijeti sa sobom. Nema goreg nego da odem na vjenčanje izvan Zagreba, a da nešto zaboravim. S vremenom sam već naučio napamet i uvijek imam sa sobom i više stvari nego što mi treba. Uvijek se trudim imati kopiju kopije većine opreme, jer moramo biti maksimalno profesionalni i prostora za pogreške nema. To je isto kao kada na skoro svakom vjenčanju gosti nude rakije i ostala pića u popodnevnim satima. Tko zna kako bi to sve skupa izgledalo da prihvaćam. Obožavam kada su sa mnom i snimatelji, tako da vjenčanje bude i kvalitetno druženje. Zanimljiva anegdota bila bi ta koju sam imao prije mjesec dana. Istina da ona nije vezana za rad na terenu, jer je u pitanju noćna mora, barem za mene. Sanjao sam da sam došao na neko vjenčanje bez pola opreme, da ustvari i nisam mogao normalno raditi i da mi je sve propalo nakon toga. Naravno da sam se dosta brzo probudio zabrinuto i sva sreća da sam bio svjestan da je to san. Znate i sami one snove koji djeluju toliko realno da vam treba nekoliko sekundi da shvatite kako je sve bio samo san. To je valjda tako za nas koji sami guramo svoje priče, nekada čak ni u snovima nemamo mira.
Na Vedranovoj internetskoj stranici www.vedrantolic.hr svakodnevno možete pratiti njegov rad. Ako se bavite fotografijom, možda će vas zanimati i njegova nova knjiga U vrtlogu vjenčanja koja će uvelike olakšati učenje novih tehnika, ali i upoznati vas s raznim vjenčanim običajima. Knjigu naziva krunom svoje karijere te navodi da je sve svoje znanje odlučio staviti na papir kako bi pomogao početnicima, a možda čak i iskusnijim fotografima.
