Naša draga profesorica Sofija

"Otvarala sam sva vrata da doprem do dječjih srca i umova, nikada ne zaboravljajući da će djeca jednoga dana postati odrasli ljudi i da će nešto od onoga o čemu govorim ponijeti sa sobom u život."

0
204
pregleda

Razgovarala: Patricia Kranjčić, 3. MT, snimio: Martin Horvat

Tijekom svojeg profesorskog radnog staža bila je profesorica bliska s učenicima, imala je prijateljski odnos sa svim kolegama u školi, sve su je njezine generacije jako voljele, pamte je i dan danas. To je profesorica Sofija Keča, profesorica Hrvatskog jezika u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku. Nakon četrdeset i tri godine radnog staža zasluženo je otišla u mirovinu. Svi je se zaista rado sjećamo. Rad s učenicima jako ju je veselio, svoje učenike nije podučavala samo o književnosti i gramatici hrvatskog jezika, već i o tome kako biti čovjek i zrela osoba. Više o svojem radu u školi, stajalištima i anegdotama otkrila nam je u razgovoru.

Razvijanje školstva i odabir profesije

Kao što i sami znamo, profesorica Sofija Keča mnogo je godina provela u školstvu. Zamolili smo je da nam ispriča kako je teklo razvijanje školstva od njezinoga prvog radnog dana do onoga zadnjeg prvog rujna 2019. godine.

– Tijekom svoje profesorske karijere koja je trajala 43 školske godine svjedočila sam mnoštvu pokušaja promjena obrazovne politike. Imala sam 22 godine kada sam diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i odmah se zaposlila u Zaboku kada su se tri postojeće srednje škole udružile u veliki Školski centar. Dočekala me prva reforma, tzv. Šuvarova reforma, čiji je smisao bio tješnje povezivanje obrazovnih institucija i radnih organizacija. Prve dvije godine (razreda) svi su učenici slušali isti program, a u trećem su se razredu odlučivali za zanimanje. Reforma je doživjela oštre kritike jer nije polučila očekivane rezultate. Reformiranje sustava nastavilo se zahtjevima za rasterećenjem programa jer se uočilo da su obrazovni programi preopširni, uči se previše činjenica bez primjene. Zatim su slijedile promjene koje su trebale uskladiti obrazovne programe s novom tehnološkom revolucijom, a danas ste i sami svjedoci još jednog pokušaja promjene. –

Zarana sam u takvome obiteljskom okruženju shvatila kako važan posao rade profesori, koliko mi daju otvarajući mi nove svjetove i na tome sam im do danas zahvalna!

Uz samo razvijanje školstva zanimalo nas je kako se naša draga profesorica odlučila izabrati baš tu profesiju.

– Nije bilo nekog posebnog odlučivanja jer sam još od osnovne škole znala da ću biti profesorica. Moji su roditelji nadasve cijenili moje profesore i kada bih se samo poželjela požaliti na nekoga, moja me mama već pitala koliko sam učila i jesam li došla spremna na nastavu. Rasprave nije bilo! Zarana sam u takvome obiteljskom okruženju shvatila kako važan posao rade profesori, koliko mi daju otvarajući mi nove svjetove i na tome sam im do danas zahvalna! –

Tajna uspjeha

Kao što smo saznali, profesoricu Sofiju Keču voljela je baš svaka njezina generacija, htjeli smo saznati tajnu njezina uspjeha.

– Nema neke osobite tajne, kao uostalom ni recepta, kako biti dobar profesor. Željela sam biti profesorica i predala sam se svom pozivu svim srcem! Nisam odrađivala samo posao, veselio me svaki dan s učenicima, njihova postignuća, gledanje kako promišljaju radeći ono što bih im zadala, otkrivaju ono o čemu nisu razmišljali, stvaraju vlastite zaključke. Kako književnost nije suhoparna činjenična građa, uvijek postoji mogućnost pogleda na ljude i svijet iz različitih perspektiva, otvarala sam sva vrata da doprem do dječjih srca i umova nikada ne zaboravljajući da će djeca jednoga dana postati odrasli ljudi i da će nešto od onoga o čemu govorim ponijeti sa sobom u život. Čitajući sada komentare bivših učenika, pokazalo se da je takav pristup bio dobar. I sama sam morala puno toga naučiti, a kada sam uspjela uspostaviti ravnotežu između unutarnjeg, osobnog svijeta i svijeta koji me okružuje, sve je postalo lakše. Potpora i razumijevanje obitelji vrlo su važni, prvo roditeljska, a zatim i suprugova. –

Anegdote na školskim satovima

Svi mi pamtimo neke važne trenutke, a posebno one smiješne. Jednu nam je anegdotu sa školskog sata izdvojila profesorica.

– Rado sam se šalila s učenicima, smijali smo kad god smo bili u prilici! Jedna od mnoštva anegdota zbila se na satu ponavljanja gradiva i pripreme za ispit znanja. Jedan učenik nikako nije mogao upamtiti ime Hamletove majke i zamolio me da mu još jednom ponovim, nakon čega je glasno govorio: Gertruda, Gertruda, Gertruda. U ispitu je napisao: GETRIBA! Komentirao je da mu se nešto motalo na g, a onda se odlučio za getribu jer mu ljepše zvuči! –

Odnos s kolegama i učenicima

Također, od brojnih kolega profesorice Keče mogli smo čuti samo riječi hvale za nju. Pitali smo je kakav je bio njen odnos s profesorima, a samim time i učenicima.

– Odnos s dragim kolegama i učenicima bio je nadasve prijateljski, suradnički, pun uvažavanja i iskazivanja poštovanja. Ne može se raditi nikakav posao, ne mogu se postizati rezultati ako ne uvažavate svoje suradnike, bez obzira na godine, status, svjetonazor, … I u najsloženijim prilikama nastojala sam njegovati radnu etiku koja počiva na navedenim odrednicama. –

Zadovoljna sam što nisam iznevjerila svoje ideale, bila sam takva profesorica kakvom sam se zamišljala na početku karijere kada smo svi puni ideala! Rad s učenicima me neprestano nadahnjivao zahvaljujući čemu sam i osobno rasla i razvijala se.

Nove reforme školstva

Zanimalo nas je stajalište umirovljene profesorice u vezi novih reforma školstva. Objasnila nam je kako je s njom djelomično upoznata, ali je nije proučavala zbog toga što je otišla u mirovinu.

– Sadašnjom reformom nisam se bavila niti je proučavala jer sam od početka školske godine u mirovini. Djelomični uvidi i razgovori s profesorima, mojim bivšim učenicima, pokazali su mi da sam mnoge metode primjenjivala u svom radu. Želim svima puno uspjeha u nadi da će se odgoj i obrazovanje što skorije približiti zacrtanim ciljevima. –

Uspjesi tijekom rada u ŠUDIGO-u

Profesorica nam je ukazala na to da je zadovoljna svojim pristupom učenicima te smo mogli zaključiti da je u svom poslu nadasve uživala.

– Zadovoljna sam što nisam iznevjerila svoje ideale, bila sam takva profesorica kakvom sam se zamišljala na početku karijere kada smo svi puni ideala! Rad s učenicima me neprestano nadahnjivao zahvaljujući čemu sam i osobno rasla i razvijala se. Svi su uspjesi podjednako važni i dragi, generacije krojača, kuhara, konobara, medicinskih sestara i tehničara, profesora, ekonomista, psihologa, pedagoga, liječnika, glumaca, dizajnera govore o tome da sam bila djelić njihovih života i da je moj rad i utjecaj utkan u ostvarenje njihovih životnih ciljeva! –

Mirovina

Mirovina, kao i svaka životna sastavnica. Naša profesorica je u mirovinu otišla ništa manje nego zasluženo! Pitali smo je kako se sada osjeća i je li zadovoljna. Ispričala nam je što voli raditi te ima li sada više vremena za neke stvari u odnosu na vrijeme kada je radila posao profesorice.

– Čini mi se da odlaskom u mirovinu imam manje vremena no što sam ga imala dok sam radila! Dakako, sada sama raspolažem svojim vremenom, nemam obavezni raspored, smijem zakasniti, uraniti ili uopće ne doći! Užitak je biti neovisan o vremenu! Obveza je napretek: osim onih svakodnevnih tu su češći izleti, putovanja, druženja s prijateljima, čitanje koje se sada proširilo na različita područja osim književnosti, sudjelovanje u kulturnom životu Zaboka i ono što me najviše raduje, a za što nisam imala toliko vremena prije, igranje je s unucima, dvojicom preslatkih dječačića i praćenje kako u njima raste i jača život! –

Poruka za profesore, a i učenike

Pitali smo profesoricu Keču koju bi poruku poslala profesorima.

– Na slavljeničkom ručku povodom umirovljenja profesorima sam poručila da će koračajući korak po korak, radeći dan za danom, godinu za godinom vrijeme nemilice preletjeti i da im želim da zdravi, radosni i zadovoljni svojim doprinosom odgoju i obrazovanju mladih dočekaju mirovinu (ma koliko im to sada izgleda utopijski)! –

Moje su 43 godine života u školi bile nizanje poznanstava s divnim ljudima, godine prijateljevanja i suradnje koja s mnogo bivših kolega i učenika traje i danas.

Nama učenicima poručila je sljedeće:

– Učenicima poručujem da je srednjoškolsko obrazovanje samo jedan od koraka da ostvarite svoje životne ciljeve koje ste sebi postavili kada ste se upisali u ovu školu i odabrali buduće zanimanje. I kada je naporno, i kada je premalo vremena, i kada vam se čini da je nešto nesavladivo, imajte to na umu! Najtežu borbu ipak uvijek vodimo sa sobom! Ne zaboravite čitati dobre knjige, one vas mijenjaju nabolje, pokazuju vam kojim smjerom trebate ići i svakodnevicu čine lakšom! –

Najljepši trenuci

Zamolili smo profesoricu da se osvrne i na najljepši trenutak u učionici, no ona nam je bez dvojbe objasnila:

– Toliko sam toga lijepoga doživjela tijekom svoga radnoga vijeka da bi bilo nesmotreno, nepravedno, a čini mi se čak i nemoguće izdvojiti samo jedan trenutak! Moje su 43 godine života u školi bile nizanje poznanstava s divnim ljudima, godine prijateljevanja i suradnje koja s mnogo bivših kolega i učenika traje i danas. Mogu samo izraziti duboku zahvalnost životu što me darovao tako divnim darovima: ljepotom, vedrinom, radosti i užitkom koji još uvijek ne presahnjuju! –

Profesorica Sofija Keča mnoge generacije naučila je neizmjerno puno, od samih strukovnih predmeta do životnih savjeta. Profesorici želimo ugodnu mirovinu punu veselja, vedrine i pozitive. Radujemo se svakom njenom posjetu našoj školi. Zauvijek će ostati u našim srcima kao profesorica koja nas je naučila mnogo toga i uvijek bila neizmjerno topla srca!

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.