Zašto ubojice vole roman “Lovac u žitu”?

0
53
pregleda

Kako najaviti roman da se privuče pažnja čitatelja? Prateći suvremene senzacionalističke trendove u većini dnevnih novina, možda bi za roman Lovac u žitu naslov mogao glasiti: „Zašto ubojice vole ovaj roman?“ Navodno su neki ubojice voljeli baš ovu knjigu pa je tako nakon počinjenog ubojstva ubojica Johna Lennona nosio upravo nju ispod ruke. Pretpostavlja se da se oni jednostavno dive glavnom junaku Holdenu i poistovjećuju se s njim jer je prikazan kao buntovnik koji ne prihvaća nametnuta pravila i nije prihvaćen od strane svojih vršnjaka. Naravno da za srednjoškolce ovakav naslov ne bi bio baš najprimjereniji. No, Lovac u žitu ima i druge asove u rukavu. Glavni lik u trenutku pisanja ima 17 godina, izbačen je iz škole, ima hrpu ljubavnih i svakojakih problema, baš kao i većina učenika njegove dobi, tako da bi ovo štivo trebalo zanimati upravo mladu populaciju. Ako ste se barem malo zainteresirali za roman, možemo početi s analizom.

Roman je napisao Jerome David Salinger, američki romanopisac i pripovjedač, koji je objavio svega taj jedan roman i nekoliko zbirki pripovjedaka sredinom 20. stoljeća. Sasvim nevažno za roman, ali zanimljivo kao crtica iz njegova života jest da mu je prava ljubav bila Oona O’Neill, s kojom se redovito dopisivao, a onda se ona udala za poznatog Charlesa Chaplina, koji je bio mnogo stariji od nje. Njegovo najpoznatije djelo je upravo taj jedini roman Lovac u žitu iz 1951. g. u kojem je ispričana priča o mladom buntovniku Holdenu Caulfieldu. U knjizi 17-godišnji Holden prepričava iskustva iz prošle godine svoga života kada je izbačen iz privatne srednje škole jer je pao iz svih predmeta, osim engleskog jezika. Čudno, ali on veoma voli čitati. Nakon tog nesretnog događaja vraća se kući, ali odgađajući trenutak povratka, nekoliko dana provede skićući se ulicama New Yorka.

Upravo ta tri dana provedena u New Yorku čine sadržaj knjige pisane u prvom licu. Holden pripovijeda događaje ne baš strogo kronološki, već onako kako se sjeti. Tako saznajemo  da ima starijeg brata D.B.-ja koji živi u Hollywoodu i bavi se pisanjem. Ima i mlađu sestru koju veoma voli jer je mila i pametna. S boli se prisjeća svog mlađeg brata koji je umro od leukemije, a bio je najbolje stvorenje koje je Holden ikad upoznao, a povrh svega i izuzetno inteligentan. „Naravno“ da je tada kao trinaestogodišnjak golom šakom porazbijao sve prozore na garaži. Pokušao je i na terenskom vozilu, ali više nije imao dovoljno snage. Ovaj događaj iz djetinjstva, barem meni, objašnjava mnogo toga u njegovom kasnijem životu. To je obilježilo njegovo odrastanje i zbog toga se ne snalazi baš najbolje u životu. Ja ga prije svega iskreno žalim, iako mu se na neki način i divim. Holden zamišlja polja žita u kojima se igraju djeca. On pazi na tu djecu jer je na rubu provalija pa se boji da ne padnu u bezdan. Pri tome provalija metaforički predstavlja odrastanje. Odrasli, prema Holdenu, postaju prevaranti koje prezire. Iako bi želio spašavati druge, ironično je da sam sebe ne može spasiti. Najbolje ga opisuje jedna rečenica koju izgovara njegova mala sestra: „Tebi se ne sviđa ništa od svega što se događa.“ Na to ga obuzima još veća potištenost jer je svjestan da je to istina. Ne može se sjetiti ničeg što bi ga zanimalo osim svog umrlog brata i mlađe sestre. I da, jednog dječaka koji je skočio kroz prozor jer su ga vršnjaci maltretirali. I uzalud mu profesor Antolini govori da on nije „jedini čovjek kojeg je zbunilo, uplašilo, kome se čak i zgadilo ljudsko ponašanje. Mnogi, mnogi ljudi bili su na isti način moralno i duhovno pokolebani kao upravo ti sad.“ No, čak i taj najbolji profesor uspio ga je razočarati. Sve se svodi na to da, ili on razočara druge (roditelje, sestru) ili drugi razočaraju njega (prijatelji iz škole, profesori…).

Što se tiče stila, iako je osnovna tema romana sumorna, Holdenovi sarkastični komentari izvrsno podižu atmosferu. Sjedeći sam u baru, razmišlja: „Malo-pomalo počeo sam se doista osjećati kao konjska stražnjica, sjedeći onako potpuno sam.“ Ili: „Za moju majku vam je dosta da se nakašljete negdje u Sibiru i ona će vas čuti.“ Humor je iskren, neočekivan i upravo zato izvrstan. Rečenice su ponekad kratke, ponekad malo duže, ali nikako preduge. U odnosu na Krležine, prava „mala beba“. Zato je upravo nevjerojatno da su na popisu lektire za srednju školu dva Krležina djela, a Lovca u žitu nema, jer upravo ovu knjigu vidim kao motivirajuću za čitanje čak i najtvrdokornijim nečitačima. Ili ju pak možemo usporediti s djelom Dundo Maroje, u kojem za svaku riječ treba prijevod, pa bi se ljepota čitanja morala pravilnije nazvati ljepota prevođenja. Svjesna sam da su ta djela važna u hrvatskoj književnosti, ali trebalo bi biti više ovakvih „laganijih“ djela koja su bliskija našoj generaciji i po temi, i po stilu pisanja. Možda bi generacije bile sve načitanije, a ne obratno. Mislim da bi  ova knjiga mogla biti najpopularnija lektira.

Ako vas Lovac u žitu još uvijek nije zaintrigirao, možda pomogne spoznaja da je djelo bilo zabranjivano, a znamo da je najslađe ono što je zabranjeno. Knjiga je bila kontroverzna od dana izdanja. Glavni razlozi navedeni u zabrani ove knjige bili su „korištenje psovki, predbračni seks, zlouporaba alkohola te prostitucija.“ Radi se o mladima naše generacije, što nam je samo po sebi blisko, a i o svim onim motivima koji su aktualni – psovke, alkohol, seks. Dakle, put pod noge, ravno u knjižnicu, i po knjigu. Vjerujte na riječ, vrijedi svakog slova.

Napisala: Tea Huljek, 4. MT, ilustrirala: Monika Cerovski, 1. WD

Prethodni članak“QRious?”
Sljedeći članakRoberto Hren dobitnik Oskara znanja
Redakcija digitalnog školskog lista "Tabula nova"
Podijeli objavu

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.