Djelo Kuga iz 1947. godine pripada drugoj stvaralačkoj fazi Alberta Camusa u kojoj prikazuje egzistencijalne krize suvremenog društva. Camus kroz lik doktora Bernarda Rieuxa otkriva kronološki slijed događaja ljudi u gradu pogođenih kugom. Do samog kraja čitatelju nije otkriveno tko je zapravo lik pripovjedača, a utjelovio ga je sam doktor. Djelo je razrađeno objektivnim nadzorom na situaciju pripovjedača te kroz bilješke i zapise došljaka Jeana Tarroua, u kojima su otkriveni ne samo problemi koji su susreli grad već i karakter građana. Camus se ovim djelom nadovezuje na djelo iz svoje prve stvaralačke faze, Strancem.
Usporedbom tih dvaju naslova naišli bismo na dva različita načina pisanja te analize karaktera osoba. Camus u dijelu Kuga prikazuje egzistencijalne krize i probleme svojih suvremenika. Dok u Strancu prati život usamljenog, malodušnog i objektivnog stranca u svijetu u kojem se nalazi, u svojoj drugoj stvaralačkoj fazi se počinje baviti proučavanjem problema gradske cjeline te ljudi kao skupine, a ne pojedinca, zajedno s njihovim problemima i prilikama u kojima se nalaze. Camus ne bilježi nama strane situacije, no iako se mi ne borimo s kugom, kroz život upoznajemo ljude prema kojima Camus usmjerava pažnju. On kritizira svoje suvremeno društvo kroz stanje i uvijete u kojima se nalaze. Ljude prikazuje realno s obzirom na poslijeratno stanje u kojem je djelo nastalo. Kroz motiv kuge Camus prikazuje sam rat i njegove osobine, zlo, nepravdu, tugu i bol te stvara kontrast ljudi i situacije.
Pridajući veliku važnost lijepim djelima, čovjek na koncu iskazuje, indirektno, ali snažno, poštovanje zlu. I to zato što time dopušta pretpostavku da ta lijepa djela imaju toliku cijenu samo zato što su rijetka, dok je obično motor ljudskih čina zloća i ravnodušnost.
Dok bi mnogi odustali i prihvatili činjenice stanja u kojem se nalaze, nekolicina ljudi u malom, zatvorenom gradu stvara sponu povezanosti i skromnosti te nastoji popraviti situaciju. Smatram da je upravo to ideja cijelog djela. Ljubav, dobrota i požrtvovnost osobine su koje treba njegovati, to su one male stvari koje u trenutcima poslijeratnog stanja počinju gubiti na važnosti, a jedino one trebale bi ostati važne. Ljudskost je ono s čime se rađamo i ono što nikada ne bismo trebali izgubiti, a doktor Rieux i došljak Tarrou primjer su onoga čemu bismo svi mi trebali težiti, primjer ljudi.
Napisala: Magdalena Štibohar, 4.D, ilustrirala: Monika Cerovski, 1.WD
