Nastavnice općeobrazovnih predmeta naše škole vratile su se u školske klupe – i to ne u današnje klupe, nego u klupe u kakvima su sjedile naše bake i djedovi. U okviru predviđenih aktivnosti Stručnog vijeća nastavnika općeobrazovnih predmeta u četvrtak, 17. siječnja, organizirana je posjeta Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke. Tamo su nastavnice i ravnateljica Škole Božica Šarić sudjelovale na predavanju koje je održala voditeljica Memorijalnog stana iz Centra za ženske studije te su pritom saznale pojedinosti iz života Marije Jurić Zagorke u kontekstu njezinog književnog rada, kao i borbe za emancipaciju žena i ženskih prava.
Tijekom terenskog stručnog usavršavanja, nastavnice su također posjetile i Hrvatski školski muzej u kojemu su se pripremale za predstojeću reformu Škola za život, usporedivši školstvo nekada i danas s posebnim naglaskom na trenutni postav muzeja koji se odnosi na uporabu tehnologije u nastavi kroz povijest.
“Gospođica učiteljica”
U tom trenutku je ona uzela šibu (koristili su šibe od breze) i rekla je da ju moramo oslovljavati s gospođice učiteljice. Nitko nije smio govoriti.
Tamo su također imale priliku iskusiti kako je to bilo biti učenik starih učionica, o čemu nam je više ispričala profesorica hrvatskog jezika Lahorka Jurinić: „Ušli smo u učionicu i sjeli smo u klupe, koje izgledaju potpuno drugačije nego ove danas. U tom trenutku je ona uzela šibu (koristili su šibe od breze) i rekla je da ju moramo oslovljavati s gospođice učiteljice. Nitko nije smio govoriti, tako je to naravno prije i bilo, zatim nas je uputila kako su učenici u to vrijeme trebali sjediti. Trebali su sjediti uspravno, ruke su trebali staviti iza leđa i gledati ravno u potiljak osobe ispred sebe. Kasnije smo u razgovoru s nekim nastavnicima ovdje u školi, kada smo im prepričavali kako je to izgledalo, saznali da se neki od nastavnika zapravo sjećaju da su i oni tako trebali sjediti u školi. Ruke nisu smjeli staviti ispred sebe dok im gospođica učiteljica nije dala dopuštenje da izvade stvari iz torbe i da počnu pisati.“
Jedna od većih razlika između učionica nekad i danas je i način discipliniranja učenika. Danas, ako ste nemirni na satu, najgore što možete dobiti je bilješka u dnevnik, no nekad su mjere bile puno strože. „Ono što je još bilo zanimljivo jest da su imali neke oblike kažnjavanja učenika. Tu je bila ta šiba i u kutu je bio kukuruz na kojem su morali klečati ili su stajali u kutu. Učenike se kažnjavalo isključivo zbog neposluha, nikad ih se nije kažnjavalo zbog neznanja“, objasnila je prof. Jurinić.
Napisala: Katarina Kovačević, 2.MT
