Napisala: Ana Miklaužić, 1.MT
Glavno pitanje glasi: “Može li se jedna umjetnička i miroljubiva duša poistovjetiti s buntovništvom?”. Možda je u nekim situacijama odgovor potvrdan, no ne i u ovom slučaju. Gjalski je oduvijek volio ljude oko sebe, cijenio ih i poštovao. Bio je ljubitelj knjiga, poezije, putopisa, povijesti i još mnogočega. Za osobu poput njega ne bismo pretpostavili da je buntovnik, što je zapravo i istina.
Gjalski možda nije bio buntovnik, ali to što je bio mirna duša ne znači da je trpio nepravdu. On je bio svjestan i pravde i nepravde. Jedno se vrijeme bavio i pravom. Kako on kaže: “Iz nemarna i lijena gimnazijalca, eto iz mene marljiva pravnika.” Posebno ga je osvajalo rimsko pravo. Bio je očaran onom savršenom logikom, jasnoćom i bogatstvom pojmova.
Pravnik, a ne buntovnik
Iz činjenice da je bio pravnik ne saznajemo je li on uistinu bio buntovnik, no možemo zaključiti da se tada vrlo vjerojatno borio za prava, izrekao je svoje mišljenje i opravdao svoju pobunu ili nezadovoljstvo nečime. To, dakako, ne možemo smatrati buntovništvom iako je on ovdje izjasnio svoje nezadovoljstvo.
Gjalski nikada nije ni dobivao primjer buntovništva u svojoj obitelji, njegovi su roditelji bili strpljivi, otvoreni ljudi koji su bili uzor, ljubitelji knjiga, ljudi koje su svi voljeli.
Iz njegova djetinjstva možemo zaključiti da nije bio buntovnik. Iako nije bio odličan učenik u školi, Gjalskog su i dalje zanimale knjige, poezija itd. U to je vrijeme, a i kasnije, bio fasciniran i zaokupljen samo čitanjem knjiga; dok nije pokušao napisati i neku svoju. Gjalskoga je, uz povijest, još zanimala i politika, a imao je prilike i slušati o njoj zato što je njihova uvijek kuća bila puna, kao i u njegovoj rodnoj kući u Gredicama, i među glavne teme spadala je, naravno, i politika. U doba kada je vraćen Ustav i županije su opet mogle birati svoje časnike, prvo su njegovog oca izabrali kao županijskog suca, a par mjeseci kasnije i prvim podžupanom županije. To govori koliko je narod zapravo imao povjerenja u njihovu obitelj te da su bili uzorna plemićka obitelj, a ne buntovnici. Uglavnom, zbog proglašenja Ksaverovog oca podžupanom županije, morali su se preseliti u Varaždin. Gjalski je u to vrijeme često plakao, ali nikada nije htio reći da je nezadovoljan ili pobuniti se protiv nečega. On je radije šutio i trpio. Uostalom, Gjalski nikada nije ni dobivao primjer buntovništva u svojoj obitelji, njegovi su roditelji bili strpljivi, otvoreni ljudi koji su bili uzor, ljubitelji knjiga, ljudi koje su svi voljeli. Zaključujemo da Gjalski nije bio buntovnik što zbog svoje miroljubive i strpljive naravi, ali i zbog takvog primjera u obitelji.
Malo o buntovništvu
Buntovništvo spada u jednu od tema današnjice o kojoj ljudi ne raspravljaju toliko često. Buntovništvom se može smatrati pobuna protiv nečega ili napad na određenu osobu zbog iznošenja vlastitog mišljenja i svog stava prema određenoj temi ili događaju. Buntovnici ne moraju nužno biti i nasilnici, oni mogu biti za nešto, a ne protiv nečega, premda su oni često smatrani, već prije spomenutim, nasilnicima. Svaki oblik buntovništva dovodi do sukoba zbog različitih mišljenja i što je vrlo vjerojatno, do sukoba dolazi i zato što se druga osoba ni njezin stav ne poštuje. Mada bismo svi trebali imati slobodu govora, to, naravno, ne uključuje vrijeđanje druge osobe i omalovažavanje njihova stava.
Roditelji često usmjeravaju dijete tamo kamo oni žele, ne razmišljajući što bi zapravo ono htjelo i odlučilo u toj situaciji, premda i roditelji nekad imaju pravo i znaju zaključiti bolje nego mi.
Buntovništvo se može javiti već u ranoj adolescenciji pod koju se podrazumijeva dobna granica od otprilike 9 do 13 godina. U tom razdoblju roditelji mogu pomisliti da je to pobuna protiv njih ili njihova načina odgajanja, ali griješe – to nije pobuna protiv njih, već se samo tako izražava. Tinejdžeri se često organiziraju u skupine kako bi izrazili bunt. Dakako, u toj se dobi konačno počinju izjašnjavati i boriti za sebe, a ne da dopuštaju da konstantno netko drugi odlučuje o njihovim izborima. Posljedica toga su i svađe s roditeljima jer roditelji više nemaju tu moć nagovaranja djeteta. Roditelji često usmjeravaju dijete tamo kamo oni žele, ne razmišljajući što bi zapravo ono htjelo i odlučilo u toj situaciji, premda i roditelji nekad imaju pravo i znaju zaključiti bolje nego mi. Sada govorim iz svoje perspektive i iz vlastitog iskustva, naime, tinejdžere roditelji nekad i previše zamaraju i živciraju svojim pametovanjem i samo se žele izboriti za sebe i dokazati da su taj put baš oni u pravu, a ne njihovi roditelji. U tom periodu odrastanja, adolescenti znaju da više ne žele biti tretirani kao djeca, već kao odrasle osobe, stoga od tih osoba često možemo čuti: “Ne tretiraj me više kao dijete!” ili “Sad sam odrasla i smijem to raditi!”
Gjalski, njegova djela i pristup temama
Spomenimo, na kraju, i njegova djela i teme te njegove odnose prema temama. Gjalski se okušao u mnogim temama i motivima, obuhvativši gotovo čitavu problematiku svojeg doba. Gjalski je ostao zabilježen kao prvi kritičar i uopće prvi hrvatski pisac koji je pokušao dati sveobuhvatnu literarnu sintezu hrvatskog društva u kojemu je živio. U skupinu njegovih najpoznatijih djela spada i djelo Pod starim krovovima ili pod originalnim nazivom Pod starimi krovovi. Navedena novelistička zbirka predočuje svijet zagorskih plemića za koji je Gjalski bio emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedački uključuje u zbirku. Smjenjuju se razni pripovjedači zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom licu, tako da je pripovjedač u dvostrukoj ulozi: pripovjedača i lika.
Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstvo za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva
Po načinu pisanja i po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist. Temama je pristupao idilično, s osjećajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboku u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji hrvatski pripovjedač. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstvo za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument političkoga, društvenoga, gospodarskoga i društvenog života Hrvatske od početka 19. stoljeća do njegovog završetka. Njegova su djela književna sinteza društvenih prilika i kronika jednog složenog razdoblja hrvatske povijesti. Napisao je niz književnih članaka i portreta, likovnih prikaza, povijesnih i političkih rasprava, a sastavio je i dva autobiografska teksta.
Biografija Gjalskog
Ksaver Šandor Gjalski, pod pravim imenom Ljubomir Tito Josip Franjo Babić, bio je plemićkog podrijetla. Rodio se u Gredicama, nedaleko od Zaboka, u Zagorju. Rođen je 26. listopada 1854. nešto prije ponoći. U kući u kojoj je on bio rođen, bio je rođen i njegov otac koji se u to doba uz ekonomiju bavio i odvjetništvom. Gjalski je ponajprije zbog oca i naučio čitati i pisati, zbog njegovog osoblja, pomoćnika u njegovoj kancelariji. Njihova kuća nikad nije bila prazna, uvijek su gostoljubivo primali sve goste – i plemiće, ali i siromahe. Sve su ih jednakom ljubaznošću primali u svoj dom.
U književnosti Gjalskoga možemo pronaći dvije različite inspiracije: jedna od njih je racionalna i didaktička, a druga emocionalna i sentimentalna.
Gjalski je već od najranije mladosti počeo osjećati posebnu ljubav prema književnosti na što su zapravo imali veliki utjecaj njegovi roditelji. Njegov otac je uživao kada se na kraju dana mogao prepustiti latinskim klasicima, iako je poeziju visoko i posebno cijenio i volio. Majka mu je također bila zaljubljenica u knjige pa je tako i Ksaver stekao ljubav i poštovanje prema knjizi. U književnosti Gjalskoga možemo pronaći dvije različite inspiracije: jedna od njih je racionalna i didaktička, a druga emocionalna i sentimentalna. Gjalski se uvijek kao takav trudio u svakom čitatelju probuditi osjećaj duboke povezanosti s domom i ljudima koje se trudio tako vjerno opisati. Njegova želja da se realno pristupi problemima društvenog, intelektualnog i političkog života Hrvatske te emocionalna povezanost s nekadašnjim načinom života svijeta plemenitaša, rezultirale su djelima razne tematike i kvalitete. Zbog toga su pripovijetke Iz varmeđinskih dana, Pod starim krovovima, Na rođenoj grudi i Diljem doma bile napisane realistično-poetskim stilom.
