Napisao: Marko Loina, 4.WD, snimio: Nikola Sinković, videoinstalacija “Patriot” Slavena
Tolja, Zbirka u pokretu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu
rȁdikālan, prid. 〈odr. -lnī〉 – 1. koji sve radi vrlo temeljito, sustavno, u kojem se sve mijenja; temeljit [radikalna promjena]; 2. pren. koji ne želi popustiti, koji ide u krajnosti; ekstreman, zadrt (ob. u politici)
Hrvatski jezični portal, https://goo.gl/aw8hZN
Radikalne* ideje ne dolaze ni od kuda. Kada se nalazimo u naizgled bezizlaznoj i očajnoj situaciji koja nas vuče u propast, u nama se javlja nekakav gotovo životinjski instinkt preživljavanja pod svaku cijenu – bili bismo spremni žrtvovati mnogo toga samo da na kraju uspijemo izvući živu glavu. Kada smo stjerani u kut ili kada padnemo i trebamo se vratiti natrag na noge, bit ćemo voljni učiniti stvari koje bi nam u normalnoj situaciji bile sulude. Ponekad, čovjek nema drugog izbora nego lupiti šakom o stol i reći: „Ovako više ne ide, vrijeme je da preokrenem cijeli svoj svijet naopačke.“
Radikalne ideologije funkcioniraju na sličan način, ali kod većeg broja ljudi – stvaranjem osjećaja konstantne panike. Radikalna politika umjetnost je manipulacije osjećaja i iskrivljavanja istine, a ljutnja i strah dva su favorita u toj umjetnosti. Čovjek koji je ljut također je i željan osvete. Čovjek koji je u strahu ne razmišlja pravilno i lako ga je uvjeriti da je njegova egzistencija ugrožena. Miješanjem ljutnje i straha dobivamo jedno vrlo snažno oružje – mržnju. Mržnja razdvaja velike skupine ljudi na naše i njihove. Radikalna desnica je primamljiva, pogotovo mladim ljudima, jer daje jednostavan pogled na svijet u kojem je naše uvijek sveto i pravilno, dok je sve tuđe, tj. drugačije, zlo i iskvareno. Mržnja nam daje neprijatelja kojeg možemo okriviti za sve naše probleme. Rasizam i homofobija proizlaze upravo iz straha od onoga što je drugačije. Osim mržnje, važno je shvatiti i ponos i bunt radikalne desnice.
Da citiram samog sebe iz svojeg teksta Buntovnici nekad i danas:
Neki buntovnici nisu sanjari niti nemaju plemenite ciljeve i radije bi zgazili sve što im nije po volji. Nekima je jedino bitno kršiti pravila i stvarati kaos. Takvi se ljudi ne bore protiv nepravde i za dobrobit drugih, takvi ljudi bore se jedino sami protiv sebe i krive nekog izmišljenog neprijatelja za sve svoje probleme.
Moj opis prosječnog buntovnika ne vrijedi u potpunosti za mladu hrvatsku desnicu. Ovaj opis vrijedi za buntovnike koji su anarhisti, tj. ljudi kojima ništa nije sveto. Hrvatski huligani i samoprozvane ustaše nas, s druge strane, u svakom trenu podsjećaju koliko su ponosi na Hrvatsku, koja je za njih svetinja. Istovremeno, velik broj ih se buni protiv Hrvatske kao države.
Granica ispravnog i pogrešnog
Većina ljudi koji razmišljaju na radikalan ili revolucionaran način ima plemenite ciljeve (iz svoje perspektive). Svaki čovjek u sebi ima želju učiniti ispravnu stvar, ali ljudi jednostavno nisu savršeni. Granica ispravnog i pogrešnog lako postane mutna kada u priču dodamo ljudske emocije i želju za pripadnošću. Mladima je potreban osjećaj ponosa i pripadnosti i neki od njih tu potrebu zadovolje veličanjem svoje domovine i navijanjem na tribinama. Mladima je također potreban i bunt. U zapadnom svijetu konzervatizam i politička desnica postaju svojevrsna kontrakultura i pobuna protiv postojećeg političkog sustava. U Hrvatskoj je to još primjetljivije. Fašizam, tj. ustaštvo je tabu tema i nešto od čega se Hrvatska kao moderna, europska država želi udaljiti (odnosno nešto što želi ostaviti u prošlosti), i upravo zato neki mladi koriste ustaštvo kao vrstu odbacivanja hrvatske države.
Zašto radikalne desničarske ideje padaju na plodno tlo kod mladih? To je svojevrsna kontrakultura i pobuna protiv političkog sustava, to je izvor ponosa i pripadnosti, to je jednostavan pogled na svijet. Kod nekih, to je jednostavno normala ili nešto što su naučili iz svoje okoline. Hrvatska se predstavlja kao zemlja koja gleda u budućnost, ali u toj će budućnosti radikalni stavovi ostati dok god se ne pomirimo sa svojom prošlošću.
