Napisala i snimila: Stela Matković, 4.MT
Početkom devedesetih godina 20. stoljeća u Zaboku je osnovan borilački klub u kojem su se održavali treninzi tajlandskog boksa kojim se htjelo na ovim prostorima promovirati nešto novo, buntovnije od, u to vrijeme, popularnih borilačkih vještina. Ovaj je borilački sport poznat po svojoj agresivnosti te je ubrzo zamijenjen savate boksom kojim se nije izgubilo na atraktivnosti i dinamičnosti borbe, ali je zbog jasnih pravila kojima se inzistira na podjednakoj uporabi ruku i nogu te na tehničkoj dotjeranosti udaraca privukao veći broj novih sportaša oba spola. Tako je osnovan Savate klub Đidara.
Najveći motiv članova kluba nije izražavanje agresije i sâma borba, nego je to izbacivanje viška energije ili rješavanje neželjenih frustracija nakon napornog dana na poslu ili u školi. Razgovarali smo s nekima od njih kako bismo saznali zašto treniraju ovaj sport i zašto su se odlučili baš za ovaj klub.
– Još mi je uvijek u sjećanju prvi trening kojem sam ovdje prisustvovala. Došla sam na poticaj prijatelja koji je bio član Đidare i trenirao je u ovome klubu. Imala sam iskustva u borilačkim vještinama, ali me svejedno bilo strah s obzirom na to da se radilo o, za mene, novom klubu, ljudima i okolini. Predstavila sam se Đini (osnivač kluba, op. a.) i on me dočekao vrlo srdačno. Malo smo razgovarali o mojem dotadašnjem borilačkom iskustvu i nakon toga je započeo trening. Vlastita me sramežljivost sprečavala da bilo kome priđem pa sam se prije sparing borbi sama pripremala na vreći. Gotovo odmah pored mene je bilo dvoje ljudi koji su se sa mnom upoznali i pokazali kako da poboljšam svoju tehniku – rekla je Stela Matković, članica kluba.
– U klubu su svi vrlo susretljivi i uvijek spremni pomoći, a da se druge ne sputava ili im se podsmjehuje zbog nečega što rade pogrešno, i to je jedan od razloga zašto sam ostala u ovom sportu. Nitko ovamo ne dolazi sa stavom “hoću se tući” nego je to uvijek želja za dobrim treningom na kojem kroz fizički napor sve nakupljene negativnosti može izbaciti iz sebe. Cjelokupna atmosfera u klubu u kojem smo svi kao braća je nešto što nikada prije nisam doživjela, tako nije u drugim klubovima u kojima sam trenirala. I bez obzira na to, odnos trenera prema nama je uvijek vrlo profesionalan – ustvrdila je još jedna ženska članica Ariana Šalković.
Uspješan sportski klub
Danas klub broji pedesetak članova svih dobnih skupina. Članstvo obuhvaća iskusne borce s respektabilnim rezultatima podjednako kao i rekreativce i svi su u jednakopravnom položaju. Osoba zaslužna za takvo razmišljanje je trener i osnivač kluba Đino Sinković koji kaže da će se ovim poslom baviti dok mu god tijelo to bude dopuštalo.
– I sâm sam bio natjecatelj i volim ovaj sport – kaže nam Đino i nastavlja – odnos s članovima je otvoren i prijateljski. Nema povlaštenih. Bitni su ravnopravnost i obostrano poštovanje. To je dovelo do toga da je Đidara danas jedan od najboljih klubova u Hrvatskoj.
Kad smo ga pitali na koji način motivira svoje borce, rekao nam je kako je to vjera u svakoga od njih da mogu uspjeti u onome što žele. Također je važna i njihova unutarnja motivacija kojom sami dođu do toga da, ako se dovoljno trude, ne postoji granica koja bi ih spriječila na putu do zacrtanog cilja.
Rezultat takvog odnosa i rada brojne su medalje s kojima se borci Đidare vraćaju sa svih natjecanja. Na koji se način trenira objasnili su nam neki od članova koji redovito treniraju. Tako su ustvrdili da su treninzi izrazito zahtjevni, ali uz dobru atmosferu ništa se ne čini toliko teško.
– Sve je dobro organizirano, na početku svakog treninga dogovorimo se želi li se taj dan naglasak staviti na rad na snazi ili sparing borbe. Bez obzira na odabir aktivnosti, nikada nije dosadno, svi se međusobno zezaju, i članovi i trener – rekao nam je jedan od članova Tin Brgles.
Tajna Đidarinih boraca
Zanimalo nas je koja je još tajna Đidarinih boraca koja im omogućava da postižu takve odlične rezultate pa smo bez imalo razmišljanja dobili odgovor:
– Svi misle kako imamo nekakve mukotrpne treninge, ali zapravo je naša tajna mentalni dio treninga koji ima prednost pred fizičkim. Velike zasluge za naše uspjehe ima naš trener koji nam i na treninzima i na natjecanjima govori da je bitno da se zabavimo, da odradimo najbolje što možemo, a sad, hoće li to rezultirati pobjedom ili ne, to nije bitno. “Bez stresa i samo polako”, rekao bi naš Đino – izjavio je Petar Capan, član kluba.
Čini se kako se upravo po ovome Đidara najviše razlikuje od drugih klubova. Svi koji dođu od prvoga treninga uče kako nije bitno natjecati se i pobijediti iako je to, naravno, sjajan osjećaj. Također uče pomagati i suosjećati s drugima. Članovi ovog kluba drugačiji su jer su odlučili biti vođeni nečim drugim i boljim od želje za pobjedom.
Sve je samo zabava
No, gdje je tu bunt? Možda u već ranije spomenutoj činjenici kako članove ne pokreće sâma borba, a možda i u tome što odbijaju natjecanja gledati kao natjecanja, već kao priliku da se zbliže međusobno ili s trenerom. Ili možda u tome da odbijaju ishod borbe gledati samo kao pobjedu ili poraz, već kao zabavu. Njihova zarazna pozitivna energija njihov je bunt. Oni odbijaju ponašati se bahato i agresivno kako to obično bude s onima koji se bave borilačkim sportovima.
