Napisao: Vito Vidović, 3.WD, fotografije iz osobne arhive Birgit Brlečić

Prvi počeci bili su u najranijoj dobi, potreba za tragom i oblikom. U zreloj dobi bilo je to otkrivanje, istraživanje nečeg novog. Naglasak je bio na stvaranju, ne na završnom produktu. Rast imaginarnog izraza u individualizaciji, potpuno davanje novog značenja u vizualnom kreativnom svijetu. Tako sam odlučila napustiti ulogu realnosti vedrog i nemirnog duha u apstraktni fenomen ekspresivnog, širokog i brzog poteza. Potraga za izgubljenim, otkrivanje revolucije bojanih mrlja u novo rađanje. Rađanje novog duha unutar dubine, borba kolorita u segment traženja vrijednosti i emocija. Rast za nečime što čuva ili izranjava iz tišine u ovome svjetonazoru.

Ovo su riječi bivše učenice Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok Birgit Brlečić koja je svojim radom i umijećem ostvarila svoju prvu samostalnu izložbu pod nazivom U vremenu i prostoru otvorenu 4. siječnja 2019. u Općinskoj knjižnici i čitaonici Marija Bistrica. Birgit je završila srednjoškolsko obrazovanje 2014. godine u smjeru industrijski dizajn te je iste godine upisala Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, smjer likovne pedagogije.

Po završetku srednje škole, imala sam jedan cilj – upisati akademiju. Tijekom studiranja raširila su se krila te sam daljnjim radom pronašla sama sebe. Sebe u duhu apstrakcije.

Autorica na akademiji pronalazi sebe u pojmu apstrakcije, a svoje uzore vidu u svjetski poznatim umjetnicima kao što su Mondrian, Max Bill, Kandinski, Pollock i Ellsworth Kelly. Svoje iskustvo proživljava kroz elemente gradnje linije, plohe i velikim namazima boje. Proces djelovanja boje i zvuka, njihov suodnos te njihova koegzistencija širenja van fizičkih formata u sadašnjost, istraživanje i kretanje emocija u balansu boje proces je kojim Birgit opisuje način stvaranja svojih umjetničkih djela i koji je zapravo dublja slika njenog cilja.

Oživjeti umjetnost i dati joj novo značenje

Otvorenjem svoje prve samostalne izložbe u Mariji Bistrici, Birgit je izložila svoje radove koji su nastali u razdoblju od 2014. do 2018. godine te je time željela prikazati svoj napredak i faze kroz koje je prolazila u godinama rada. Cilj joj je bio oživjeti svoju umjetnost i dati joj novi značaj. Kroz pripreme za izložbu došlo je i do naziva U prostoru i vremenu koji ona objašnjava:

Nikada nije ni prerano ni prekasno, uvijek je pravo vrijeme.

Na pitanje postoji li djelo na koje je najviše ponosna odgovara:

Da, naravno da postoje djela koja su mi od velikog značaja. Mislim da sliku treba verbalizirati, izraziti pomoću riječi, a te riječi su boje. Slika i riječ međusobno se nadopunjuju, zar ne? Nadam se da sam se uspjela približiti publici i prenijeti  poruku jer se sve ne sastoji u onome što vidiš na prvi pogled, nekad je potrebno osjetiti sliku.

Upravo time želi istaknuti da apstraktna umjetnost ima svoj smisao, da ta djela imaju viši smisao od same vizualne vanjštine i da se apstraktna umjetnost ne svodi samo na nasumično miješanje boja po platnu, savijanje metala ili drugih materijala u nesmislene forme, već da ta djela kriju dublju poruku koju je autor želio prenijeti publici. Birgit se tako vodi motom Ono u što vjerujemo postaje stvarnost.

Svojim djelima to dokazuje i pokušava prenijeti na druge ljude koji su možda apstraktnu umjetnost smatrali besmislenom i bez značenja.

Živjeti umjetnost

Životno iskustvo svakako je jedna od glavnih motivacija za pronalaženje umjetničkih sposobnosti. Tako je i kod Birgit, mlade umjetnice koja svojim talentom i umijećem to dokazuje. Bila je nagrađivana tijekom izrade idejnog rješenja suvenira Sveučilišta u Rijeci i svojim postignućima može biti uzor mladim umjetnicima. Svaki bi umjetnik svoj rad trebao znati cijeniti, što nas dovodi do teme materijalnog vrednovanja djela. Vrijednost materijalnog umjetnicima ne predstavlja mnogo, gleda se na unikatnost i prepoznatljivost, stvaranje svog stila, ali može li se živjeti od umjetnosti? Ili, još bolje pitanje – Može li se živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj? Birgit je iznijela svoje mišljenje:

Hmm… To je teško pitanje i još teži odgovor. Mislim da ne, ali tko zna, možda jednog dana.

Zabrinjavajući je to odgovor mlade osobe koja u Hrvatskoj želi napredovati i uzdići se zahvaljujući svojem talentu i sposobnostima. Trebamo li preispitati sebe znamo li cijeniti tuđi talent? Ako ne znamo, nadolazeće generacije mladih umjetnika bit će prisiljene napustiti Hrvatsku i svojim talentom pridonijeti nekoj drugoj državi.

Prethodni članakCoaching alati kao pomoć u nastavi i radu nastavnika
Sljedeći članakPosljednje školsko zvono za profesoricu Mirjanu Belanović
Glavni urednik digitalnog izdanja školskog lista "Tabula nova" (šk. god. 2019./2020.)

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.