Predstavu Balade Petrice Kerempuha učenici 3. i 4.d Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću gledali su 9. svibnja 2018. u Zaboku u sklopu nastave Hrvatskoga jezika. Balade su objavljene 1936. godine u Ljubljani. Ova zbirka pjesama čini Kreležino najveće pjesničko ostvarenje i jedno je od najvećih djela hrvatske dijalektalne književnosti kao i književnosti u cjelini. Sadrži trideset pjesama od kojih je najpoznatija Khevenhiller sa svojim slavnim stihovima:
Nigdar ni bilo / da ni nekak bilo / pa ni vezda nebu / da nam nekak nebu.
Petrica Kerempuh lik je iz narodnih priča kojeg je Krleža iskoristio za prikaz hrvatskoga društva tridesetih godina 20. st. Krleža kroz ironiju, sarkazam, grotesku i apsurd prikazuje tadašnje društvo, a lik Petrice Kerempuha njegov je alter ego.
Glumac Adam Končić recitira balade. Odjeven je u jednostavni siromaški kostim, platneni, bijeli pa već po kostimu vidimo da se radi o kmetu, pripadniku najnižeg sloja feudalnog društva. Sve su scene popraćene glazbom koju izvodi glazbenik Oliver Belošević na sintesajzeru, a glazba pojačava ugođaj, naglašava emocije i u skladu je s dramatičnom radnjom koja se odigrava na sceni. Ugođaj je pojačan i svjetlosnim efektima. Kada Petrica promatra krvavo selo i spaljene crkve, pozornica je osvijetljena crvenim svjetlom. Glavni je glumac na sceni sam. Osim njega gledateljima je na pozornici prezentiran samo još apstraktni drveni objekt koji glumac između ili u vrijeme recitiranja baca, okreće, sjedi na njemu i njime se služi kao sredstvom za dočaravanje radnje. Osim ovim scenskim objektom služi se gestama, naglašenim promjenama izraza lica, promjenom tona govora, viče, pjeva, pokazuje emocije koje proizlaze iz balada. Daleko od običnog interpretativnog recitiranja pjesme Balada su vrhunski odglumljene. Na pozornici se uočava minimalizam koji nas tjera da slušamo, usredotočimo se na radnju i glavnog glumca i same balade koje recitira/glumi Adam Končić.
Vjerojatno bi i Krleži poruka bila prioritet prikazujući preko Petrice Kerempuha svoje suvremeno društvo i društvo u doba seljačke bune 1573. Prikazuje seljake i kmetove potlačene u feudalizmu, ostavljenima na milost I nemilost bahatim feudalcima i turskim osvajačima, nikada ni na koji način zaštićenima. Kako kaže Petrica: “Pa si ja, seljak i bedak, morem za škrlak deti čerleni mak pa nek vudri veter severnjak.” Kmet ne može revolucijom ništa izgubiti jer ništa ni nema! Na završetku apstraktni objekt prikazuje lijes u kojem leži Petrica i vapi: “Nigdar ni bilo / da ni nekak bilo / pa ni vezda nebu / da nam nekak nebu.”
Oni koji su svjedočili izvedbi mogu reći kako je dramatična i istovremeno krhka crta između životne radosti i tragedije. Zanimljiva scenografija, odlična glumačka i glazbena predstava i osvjetljenje učinili su od Krležinih pjesama – balada zanimljivu kazališnu predstavu i iskustvo koje potiče na stalnu refleksiju o smislu ljudskoga života.
Napisao: Antonio Piljek-Jagić, 3.d, fotografija: Glumačka družina Histrion
