Literarni ogledi: Prabakin broš

0
322
pregleda

Još od davne, za mene daleko izgubljene u povijesti, 1916. godine postoji broš koji se u mojoj obitelji prenosi s koljena na koljeno. Taj je broš dala izraditi moja prabaka kod onodobnih ponajboljih zlatara velikoga grada, majstora-umjetnika. Svaki ga naraštaj čuva kao kap vode na dlanu, a što je vrlo neobično za vrijeme kada se sve događalo, prenosi se samo po ženskoj crti. Ove je godine došao red i na mene.

Za petnaesti rođendan mama mi je poklonila broš, baš kao što ga je njena mama poklonila njoj, a prije toga prabaka baki. Prije moga rođendana mnogo sam puta slušala priče o nastanku toga broša, mama me nastojala upoznati s tradicijom njegovog prenošenja mnogo ranije no što napokon dođe red na mene. Već sam tada, kao mala, razdragana i zaigrana djevojčica, osjećala duboku povezanost s njim iako ne shvaćajući svu njegovu pravu, duboku, emotivnu vrijednost. Ove godine, godine kada sam dobila broš, moj je rođendan padao u nedjelju. Budilica mi je zazvonila u 9 sati kako bih se stigla spremiti za misu. Nakon obavljene jutarnje higijene otišla sam do radnoga stola kako bih vidjela ima li novih mailova na računalu. Posegnula sam i za mobitelom kada mi je za oko zapela kutijica veličine dlana. Bila je crvena i obrubljena zlatnim uzorkom koji se ispreplitao duž svih rubova. Podigla sam ju i obujmila objema šakama, prislonila je nježno na obraz milujući je pogledom. Dugo sam vremena provela u istom položaju, samo gledajući i uživajući u tako dugo iščekivanom obiteljskom nasljeđu, jer imala sam određeni predosjećaj, zapravo sam znala, sigurno sam znala što je u njoj! Duboko sam udahnula i otvorila kutijicu. Unutra se nalazio, dakako, prabakin broš! Bio je u obliku lavlje glave, a dva plava rubina predstavljala su oči širom otvorene za ovaj lijepi svijet, svijet pun izazova i zamki! Broš je izgledao puno ljepše no što sam ga zamišljala tijekom godina kada sam samo slušala priče o njemu, a nisam ga smjela vidjeti. Baka mi je još kao maloj djevojčici ispričala priču o njegovu nastanku, koju, i da hoću, ne mogu izbiti iz glave. Prabaka ga je dala izraditi kako bi njime svima dala do znanja da se ne boji nikoga i ničega, da ima lavlje srce. Obećala je samoj sebi kako će se uvijek boriti za ono što voli, bez obzira na sva ograničenja koja joj je postavljala obitelj, a i društvo. Netom prije no što je moja baka navršila petnaest godina, prabaka je preminula. Jedino što je ostavila za sobom bio je taj broš. Baka je bila toliko shrvana majčinom smrću da nije željela primiti taj broš, no sjetivši se priče o „ženi lavljega srca“, o svojoj majci, odlučila je ustati na noge i nastaviti tradiciju koju je njezina majka započela.

A sada, nakon mnogo vremena došao je red na mene, zasada još djevojčicu, no uskoro i ženu četvrte generacije naše obitelji. Red je na meni da nastavim sve ono što je moja prabaka započela. Na meni je red da budem čuvarica broša koji sa sobom nosi mnoštvo priča o ženama koje nastavljaju živjeti u meni – o mojoj prabaki i baki, jednoga dana i majci, a u dalekoj budućnosti i o meni. I sada, svakoga puta kada se osjećam loše, uzmem taj broš u ruke i osjetim tu životnu, žensku snagu koju mi šalju!

Magdalena Štibohar, 3. d

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.