Literarni ogledi:
Izolacija na kućnom broju 2

0
117
pregleda

Stiglo je vrijeme odlaska. Spakirala sam kofere i otišla u novi dom gdje ću provoditi izolaciju tijekom virusa COVID-19. Veselila sam se upoznavanju raznih hrvatskih ličnosti sa širokim rasponom karaktera. Odabrala sam kuću broj 2. Osim mene, u kući su stanovali Krsto Brodnjak, Viviana, Škunca, Petar Šegedin, Vikica, Barbara, Leone Glambay i Dragutin Tadijanović. Kako je to izgledalo? Saznat ćete u ovom eseju.

Stigla sam u kuću. Dočekao me Leone Glembay, glavni junak drame Gospoda Glembajevi autora Miroslava Krleže. Iskreno, da vam priznam, bilo me malo strah biti sama u kući s njim pa makar na par minuta. Zato što sam čula za Barboczyjevu legendu: Svi su Glembayevi od svog početka bili varalice, lopovi i kriminalci. Mislim da je Leone prepoznao taj strah u mojim očima pa mi se nasmiješio i rekao: „Pa nisam valjda toliko strašan? Moje ime je Leone, a ti si?”, i tako smo se upoznali. Razdoblje kojem Leone pripada naziva se drugo drugo razdoblje hrvatske književnosti i traje od 1928. do 1952.godine. Značajke drugog razdoblja su: obnova realističkog romana, ali s aktualnim temama i modernijim načinima oblikovanja, psihološki realizam koji obuhvaća unutarnji svijet likova, stvaranje djela socijalne tematike.

Sljedeća osoba koja je stigla u kuću bila je Barbara, žena lijepa k’o slika iz pjesme Barbara autora Ivana Slaminga. Imala je crnu kosu i široke bokove. Leone je odmah primijetio kako je stasita sprijeda i straga. Predstavila se i rekla nam: „Volim lagane šetnje uz more i plovidbu na lađi.“

U tom smo trenutku čuli korake i odmah skrenuli pogled. Prilazio nam je čovjek guste, smeđe brade, raščupane kose i visoke figure. Bio je to glavni lik romana Koraljna vrata autora Pavla Pavličića – Krsto Brodnjak. Krsto je 1989. godine otišao na Lastovo gdje je našao jedinu cjelovitu verziju Osmana. Taj Osman bio je lijek za sve bolesti na svijetu, ali Krsto ga nije odlučio iskoristiti. Barbara je bila znatiželjna pa ga je upitala: „Zašto nisi iskoristio Osmana?“ Isprva se to i meni činilo nelogičnim činom, no ono što je Krsto rekao promijenilo je moje mišljenje: „Smatram kako u svijetu treba postojati ravnoteža između zdravih i bolesnih osoba. Razmislite malo o tome koje bi posljedice mogla imati pandemija zdravlja.“ Time me Krsto naučio da ne smijem razmišljati brzopleto.

Iza ulaznih vrata čuo se smijeh. Bile su to Viviana i Vikica koje su stigle istovremeno. Viviana je lijepa žena, lik je iz romana Kiklop Ranka Marinkovića. Ona je laka žena koja iza sebe ima vrlo sumnjivu prošlost. Također je prilično neobrazovana. S obzirom na njezinu tajnovitost, nije začudilo ni Vivianino predstavljanje od svega nekoliko riječi: „Moje ime je Viviana.“ Zamahnula je kosom i namignula dečkima. Mislim da Viviana nije povjerljiva osoba, upravo zbog te njezine sumnjive prošlosti o kojoj ne želi govoriti. S druge strane, tu je i djevojka Viki Čavčić, lik iz romana Luka čiji je autor Antun Šoljan. Ona je mlada, živahna djevojka koja voli izlaziti, zabavljati se, pokazivati. Predstavila nam se: „Ćao! Ja sam Viki, ali slobodno me zovite Vikica! Obožavam ljeto, provođenje vremena na pješčanoj plaži i uz to volim piti. Najdraži su mi konjak i vino!“ Tom je izjavom privukla pažnju svih stanara. Zatim je počela opisivati kako je upoznala Slobodana i bila s njim neko vrijeme. S obzirom na to da je Vikica svojom mladošću bila osoba najbliža mojim godinama, krenula sam razgovarati s njom. Pričale smo o našem prošlom ljetu. Vikica je rekla da je imala uzbudljivo ljeto i pričala mi koje je igre igrala s mladim studentima. Iako smatram da je Vikica zabavna cura, mislim da se previše izlaže alkoholu i da bi ipak trebala imati neke granice. Vikica je ustala i viknula: „Tko je za malo vina?“ Na to se začu dosad svima nama nepoznat glas: „Hej! Dok sam ja u ovoj kući, neće se piti alkohol!“ – glasno je viknuo muškarac s vrata.

Bio je to muškarac čvršće građe s podočnjacima i, isprva, mrkim pogledom. Njegovo je ime Petar Šegedin. Hrvatski je književnik, intelektualac i kulturni djelatnik. Pisao je romane, zbirke pripovijetki i novela, putopise i prozu. Kada se zaderao, svi smo se utihnuli. Tada se nasmijao i rekao: „Što je bilo, maca pojela jezik? Nisam ja toliko strašan, samo mislim da u kući trebaju postojati neka pravila kako ne bi nastao kaos.“ Ušao je u kuću i počeo govoriti o svom radu – kako u svojim djelima opisuje svijest pojedinaca i apsurdnost duha. Petar Šegedin i Viviana pripadaju razdoblju druge moderne hrvatske književnosti koja traje od 1952. do 1969. godine. Obilježja tog razdoblja su težnja za slobodom umjetničkog izraza, moderni egzistencijalistički roman, igre riječima, ironija..

Odjednom smo začuli viku izvana: „E me čuje ko? Sam došel f pravu hižu?“ Izašla sam van. Vidjela sam muškarca s velikim naočalama i pomalo sitne građe. „Da, jeste“,  rekla sam mu, „uđite!“. Tako je u kuću stigao lik iz komedije Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja autora Ive Brešana. Bio je to učeni čovjek, Andro Škunca.

„Ooo ima tu puno poznatih ličnosti.“, rekao je kad je ugledao sve stanare kuće. Zatim me upitao: „Ostale prepoznajem, a iz kojeg si ti djela?“ Ja sam na to prasnula u smijeh i rekla mu: „Djelo u kojem sam ja još nije objavljeno.“ Nakon toga je Škunca rekao nešto o sebi. Pričao je o svom poslu redatelja u predstavi koju su izvodili seljaci te kako mu se to nije sviđalo. Rekao je da će ovdje pripremiti scenarij za svoju sljedeću, nada se uspješniju, predstavu.

Krsto Brodnjak, Škunca, Vikica i Barbara pripadaju razdoblju postmodernizma koje se javlja 70-ih godina 20. stoljeća. Značajke razdoblja su: kreativan odnos prema tradiciji, intertekstualnost i miješanje tradicionalnih i modernih stilova kako bi radnja teksta bila zanimljivija.

Zadnja osoba koja je stigla u kuću bio je hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović, autor iz drugog razdoblja hrvatske književnosti (1929. – 1952.). Tadijanović je osmislio za svoje predstavljanje pripremio govor: „Dobar dan, moje ime je Dragutin Tadijanović. Neka od značajnijih djela koja sam napisao jesu Dani djetinjstva i Pepeo srca. Dobitnik sam mnogih nagrada između kojih ističem Nagradu Tin Ujević…“ Kako sam bila umorna, slučajno sam zadrijemala usred njegovoa njegova duga predstavljanja. Tras! Probudio me zvuk nečega što je palo na pod. Bila je to boca vina koja je Vikici slučajno ispala iz ruke. Dok su svi slušali Dragutinovo dugo predstavljanje, ona se iskrala s mišlju kako je uzeti vino u svoju sobu mačji kašalj. To je jako naljutilo Šegedina koji je mislio da su imali dogovor o pijenju alkohola. Zato se njih dvoje tijekom boravka u kući jedini nisu slagali. Svi mi ostali dobro smo se slagali – neki više, a neki manje. Budući da ja, isto kao i Leone, volim slikati, mi smo se znali družiti tijekom dana. Sjeli bismo van na terasu, slikali i pričali. Leone je iznio svoju perspektivu o njegovoj obitelji i događajima koji su se događali tijekom godina. Time me naučio da trebam još više cijeniti svoju obitelj i sve ono što mi pružaju. Blago je imati obitelj na koju možeš uvijek računati. Osim s Leonom, družila sam se i s Vikicom. Bilo mi je zabavno pričati s njom, osim u onim trenucima kad bi bila mrzovoljna jer nije mogla doći do svog konjaka ili vina.

S druge strane, Petar Šegedin većinu je dana provodio u dnevnom boravku pišući roman. Bio je tamo jer je na taj način mogao vidjeti sve koji idu u kuhinju i uvjeriti se da Vikica ne ide po alkohol. Nisam se previše družila s Vivianom. Ona je svoj cijeli boravak u kući provela zavodeći dečke. Vidi se kako njoj godine ne predstavljaju nikakav problem. Jednom je, da bi privukla pažnju na sebe, obukla korzet jer je mislila da će nakon jednog nošenja odmah imati uski struk. Suzdržavala sam se da ne krepam od smijeha. Barbara je bila jako draga prema svima. Iz razgovora s njom naučila sam kako trebam više uživati u sitnicama u danu. Barbari su jako nedostajale šetnja uz more i priroda – flora i fauna njenog mjesta. Krsto Brodnjak i Škunca su se sprijateljili. Krsto je pomagao Škuncu oko pisanja novog scenarija za sljedeću predstavu. Njih dvoje često se moglo vidjeti kako sjede za stolom do kasno u noć, ispijaju kavu i pričaju o raznim idejama. Tadijanović je boravak u ovoj kući iskoristio za odmor. Često bi tijekom dana sjeo na terasu, uživao u ljeposti prirode i odmarao slušajući pjev ptica. Nije izbjegavao druženje s ostalim stanarima, popričao bi sa svima koji bi mu prišli, ali je ipak najviše vremena provodio sam u svojoj meditaciji.

Naravno, svatko od nas imao je kućanski posao za koji koji smo se dogovorili u početku boravka u kući. Isprva je Viviana trebala kuhati, ali nam je priznala kako je vrhunac njezinog kuhanja pravljenje sendviča. Barbara je rekla da ona uživa u kuhanju pa je onda ona bila zadužena za to, a Viviana za pranje suđa. Vikica je prala odjeću, a ja sam peglala. Škunca je usisavao kuću. Leone je odlazio u dućan po potrebne namirnice. Dragutin je bio zadužen za dezinfekciju kuće – dezinficirao bi sve što je bilo potrebno i par puta dnevno je prozračivao prostorije. Krsto je bio glavni majstor za bilo koji tehnički problem – od mijenjanja žarulje do interneta. Petar je bio glavni za red u kući – pazio je da nitko ne pravi probleme, radio bi popis namirnica koje trebaju i sl.

Boravak u kući bio mi je jedno uistinu zanimljivo iskustvo. Čak sam i naučila neke stvari. Sve u svemu, bilo mi je lijepo družiti se te bolje upoznati stanare kuće, ali mi je draže vrijeme provoditi s mojom obitelji i prijateljima.

Ovu sam kuću odabrala jer su mi se stanari u njoj činili zanimljivima. Čim sam vidjela kuću, počela sam stvarati viziju o međusobnim odnosima stanara. Zanimljivo je uopće zamisliti sve te likove iz različitih djela i razmišljati o tome kako bi oni funkcionirali da se nađu na istom mjestu. To je upravo ono što je potaknulo maštu u meni. Svašta je moguće u vrijeme izolacije na kućnom broju 2.

Napisala: Vanja Landripet, 4. D

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.