Gdje su mi ključevi?

Krajem ožujka u Šibeniku održana je državna smotra LiDraNo na koju je pozvano tiskano izdanje školskog lista "Tabula nova" čija je glavna urednica Petra Sokolić iz 4. MT, a njezina mentorica je nastavnica Marina Kanceljak Buhin. Smotru je posjetila je u pratnji Krešimira Varge, mentora digitalnog izdanja te su kući stigli puni novostečenih dojmova zbog komentara stručnog državnog povjerenstva, a zatim i zbog same atmosfere i komunikacije među učenicima. Kako je sve prošlo, pročitajte u Petrinoj reportaži…

0
31
pregleda

Probudila sam se u pet sati ujutro ne imajući na umu da ću tog dana zaspati u Šibeniku. Nisam bila sigurna ni točno gdje, a ni kada. Jedno sam vrijeme ležala nepomično u krevetu, no shvatila sam da moram pripremiti još neke sitnice za put te da je vrijeme da ustanem. Ne bih rekla da sam na put krenula bezvoljno, ali mislim da je umor u meni prevladao. Put do Šibenika činio mi se zaista dug, kao da traje satima – a i trajao je, punih 5 sati. Na putu nas je najviše ometala bura. Prvo smo saznali da su autoceste prema moru zatvorene zbog snažnih udara orkanske bure, međutim, pred samim skretanjem za taj dio javljeno je da su ipak otvorene. Koliko god sam bila sretna u tom trenutku jer sam znala da se put na kraju neće odužiti, kada smo stigli na taj dio, požalila sam pomisao od nekoliko trenutaka prije. Dobrih pola sata vozili smo se svega 30 kilometara na sat. Sjedila sam na samom početku autobusa na kat – bilo je to vjerojatno jedno od najneugodnijih iskustava koje sam ikada doživjela. Počela sam razmišljati o tome kako je uistinu opasno voziti ovakvim dionicama po ovakvim naletima bure. O tome dosad nisam razmišljala i nisam bila svjesna opasnosti.

San o jednokrevetnoj sobi

Fotelja je bila rastegnuta i moje razočaranje je nestalo kada sam legla na nju i osjetila čari njezina mekana madraca. Više mi zaista nije bilo žao što me dopala baš žuta uska fotelja.

Nakon prijeđene noćne more, stigao je red na još jednu. Simpatična voditeljica puta, koja je ujedno i profesorica hrvatskog jezika Srednje škole Prelog, došla me upitati s kim želim biti smještena u sobi u hotelu. Na početku mi je bilo smiješno jer sam mislila da je mogla pretpostavit, zato što sjedim sama, da nemam prijatelja, kolega ili poznanika s kojima bih htjela zaista biti. Ubrzo mi više ništa nije bilo smiješno kada sam shvatila da se moj san o jednokrevetnoj sobi neće ostvariti. Također, bila sam jedina koja nije imala svojeg para te sam se morala “prikrpati” nekome u sobu (za one koji ne znaju, prikrpati u razgovornom stilu znači da se morate priključiti društvu kojem ne pripadate i u 99 % slučajeva tamo ste ni više ni manje nego nepoželjni). Voditeljica se vratila do mene s viješću da me tri para žele primiti k sebi, samo moram odlučiti kojem želim ići. Sva zbunjena, odabrala sam dvije djevojke iz Čakovca čija imena nisam uspjela pročitati s papira. Mislila sam, ako bude dobro, bit će, ako ne, izdržat ću.

Dolazimo u Šibenik, ulazimo u kompleks Solarisa, stižemo pred naš hotel. Iscrpljena i umorna, nadala sam se lijeganju u krevet i odmaranju tijekom popodneva, no nakon što smo stigli u hotel, osoblje nam je obznanilo da ćemo sobe dobiti tek za dva sata. Sjela sam na kavu u kafić koji je u sklopu hotela da se odmorim i upijem koju zraku sunca na terasi čekajući svoju sobu. Međutim, kada sam naručila kavu i platila je 17 kuna, izgubila sam volju za ispijanjem kave jer očito ovdje ne plaćam samo kavu, nego i zrake sunca koje ma obasjavaju. Nakon provedena dva sata na terasi, dobivamo ključ i ja prva stižem u našu sobu broj 603. Ulazim unutra i na početku sam očarana čistoćom sobe, kao i cjelokupnog hotela. Od tolike očaranosti mirisnom, čistom sobom ne primjećujem odmah da se u njoj nalaze samo dva kreveta (za tri osobe). Nakon što to primijetim, primjećujem i fotelju odmah do tih dvaju kreveta i kroz glavu mi prolaze misli: “Samo ne spavanje na fotelji!”

Sekundu nakon toga, netko kuca na vrata. Otvaram, a na vratima moje dvodnevne cimerice. Upoznajemo se i odmah im navedem očigledni problem, a to je da nema smještaja za mene. Kontaktirali smo voditeljicu puta koja se nakon nekih deset minuta vraća s informacijom da ja spavam na fotelji. Fotelja je bila rastegnuta i moje razočaranje je nestalo kada sam legla na nju i osjetila čari njezina mekana madraca. Više mi zaista nije bilo žao što me dopala baš žuta uska fotelja. Tog sam dana uglavnom odmarala od svih stresova i iščekivala taj drugi, meni najbitniji dan, zbog kojeg sam i došla tamo. Tijekom odmaranja shvaćam da u džepu jakne imam nepotrebne ključeve od kuće i još mnogo drugih stvari i razmišljam kako sam ih ponijela bezveze. Nakon toga, ustajem, pospremam ih da ih kojim slučajem ne izgubim i legnem dalje u krevet. Svoju fotelju.

Nakon “potjere” taksijem do okruglog stola iz školskih listova

Trenutak kada sam pozvana ispred glavnih urednika svih drugih listova koji su bili pozvani te ispred državnog povjerenstva jednom je riječju – neopisiv.

Drugog dana, moje cimerice i ja odlučile smo taksijem otići do Šibenika i kupiti neke stvari potrebne za večernje druženje te za put sljedeći dan. Tijekom vožnje do grada, imale smo priliku upoznati simpatičnog taksista koji nam je kroz razgovor obznanio da je bio u Zagrebu dva dana prije, i to čak četvrti put na snimanju kviza “Potjere”. Nakon ugodnog ćaskanja, zajedno sam se sa svojim mentorom zaputila na okrugli stol gdje je državno povjerenstvo Lidrana komentiralo svaki pristigli rad. Mi smo predstavljali tiskanu verziju školskog lista Tabula nova, čija sam urednica. Trenutak kada sam pozvana ispred glavnih urednika svih drugih listova koji su bili pozvani te ispred državnog povjerenstva jednom je riječju – neopisiv. Pozitivan i sretan osjećaj je konstantno, nekontrolirano prolazio kroz mene, pogotovo kada su članovi povjerenstva rekli kako je naš rad nadišao i sveučilišnu razinu. Bila sam uistinu ponosna i sretna jer je to, prije svega, glavni razlog zbog kojeg sam uopće bila tamo. Nakon uspješnog dana, zaslužila sam i dobar odmor.

Navečer sam se družila sa svojim cimericama koje su iz Čakovca te s njihovim prijateljima koji su bili raspoređeni u više soba. Večer je prolazila odlično. Bura je puhala sve manje i manje tako da su vremenski uvjeti za večernje kartanje na balkonu bili i više nego odlični. Međutim, poslije ponoći zaključila sam da je vrijeme za spavanje. Otišla sam u sobu i legla dok su moje cimerice imale još snage za druženje. U jednom trenutku, čujem neko pričanje i galamu na hodniku. Ustajem da pogledam o čemu se radi, otvaram vrata i primjećujem dobitnicu Videostara (Joomboos, nadam se da znate o čemu pričam) kako snima video za YouTube usred hodnika. Na prvu sam mislila da sam u polusnu te da krivo vidim, no protrljala sam oči i shvatila da vidim dobro. Da se razumijemo, znam o čemu se radi, ali nemam nikakvo mišljenje o tome, samo nisam vjerovala da se to događa baš tamo i da njih zaista nije sram snimati na javnim površinama. Nakon toga legla sam u krevet i zaspala.

Mentor ostao zaključan u kupaonici

Stiže mi poruka od mentora: ”Ostao sam zaključan u kupaoni u sobi, stiže pomoć po mene.” Razmišljam, sanjam li opet, jesam li se probudila ili se ovo događa upravo sada.

U pola šest ujutro budi me zvonjava mobitela. Javljam se, kad ono, moja cimerica koja me moli da joj otključam vrata. Odlazim do vrata razmišljajući kako su i ostala otključana pa mi sve postaje jasno kad ih otvaram i shvaćam da nje nema. Zovem je ponovno pitajući je gdje je jer sam otvorila vrata, a nje nema. No, ona ni sama nije sigurna jer je imala ”burnu” noć. Odlazim iz sobe i tražim je po hotelu. Nakon uspješne potrage, odvlačim je u sobu te legnem ponovno u krevet. Drugog dana sam bila toliko umorna da nisam na vrijeme uspjela spakirati stvari i odjaviti se iz sobe, no čistačice hotela su mi pomogle tako da su moju sobu preskočile i krenule na sljedeću. Izlazim iz sobe, odjavljujem se iz hotela i sjedam za separe pokraj recepcije. Sjedim i razmišljam o spavanju u autobusu. Stiže mi poruka od mentora: ”Ostao sam zaključan u kupaoni u sobi, stiže pomoć po mene.” Razmišljam, sanjam li opet, jesam li se probudila ili se ovo događa upravo sada. Postajem svjesna toga kada uočim profesora par minuta kasnije kako dolazi i smije se. Ako je on sretan I prihvaća to kao smiješnu situaciju, prihvaćam i ja.

Put kući trajao je kraće nego put prema Šibeniku. Odlazim sretna, ispunjena, puna dojmova, ali i beskrajno umorna. Sjedam u autobus i pogodite što – oka nisam sklopila. Nakon nešto više od četiri sata dolazimo u Zabok, stižem kući, ulazim kroz ulazna vrata, zastanem i pitam se: ”Gdje su mi ključevi?”

Napisala: Petra Sokolić, 4.MT

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.