Buntovnici nekad i danas

Mi smo zbunjeni klinci, nekulturna mladež, sanjari i revolucionari, pioniri i neznalice – jednom riječju, buntovnici.

0
220
pregleda

Napisao: Marko Loina, 4.WD, snimila: Nikolina Postružin, 4.WD

Da u našem svijetu nema buntovnika, ljudi bi i dalje živjeli u špiljama, ili možda uopće ni ne bi sišli s grana. Prije otprilike 10 milijuna godina davni predci čovjeka odlučili su da ne žele provesti cijeli svoj životni vijek na drveću, i sišli su s grana te se uputili u opasnu, strašnu i nepoznatu afričku savanu. Naši predci mogli su odustati i nestati u vremenima kad je bilo najizglednije da nemaju šanse za uspjeh – ali nisu. Čak i kad je jedini logičan ishod bio poraz i propast, našli smo način da prevarimo sudbinu i okrenemo svemir na našu stranu, jednostavno zato jer smo takvi i volimo rušiti očekivanja. Život je strašan, nelogičan i okrutan, zapravo uopće nema smisla da smo ovdje gdje jesmo; svemir se nije jednog dana sjetio da bi bilo fora da na Zemlji ljudi imaju lijep i ugodan život, ne. Sve što danas imamo zarađeno je krvlju i znojem nas i naših roditelja, njihovih roditelja i onih prije njih. Naši predci mogli su odlučiti predati se i bojati se velikog nepoznatog, i mogli su nastaviti živjeti u statičnom i zauvijek istom svijetu, ali očito je da nisu pošli za tom opcijom. To je možda zato jer bi takav svijet bio užasno dosadan. Ljudi zbog kojih smo danas ovdje odlučili su se za put avanture.

Oni koji su bili dovoljno ludi ili hrabri

Neil Armstrong i ljudi poput njega ispisali su ljudsku povijest. Ljudi koji nisu marili za pravila i koji guraju granice mogućeg, oni koji su bili dovoljno ludi ili hrabri, oni koji su imali viziju pokušati što nitko prije njih nije ni usudio pomisliti. Buntovnici.

“Mali korak za čovjeka, veliki korak za čovječanstvo”, rekao je čovjek koji je dokazao da nebo nije granica, pionir koji je bio dovoljno lud da hoda po svemirskom tijelu bez garantiranog povratka svojoj obitelji s mogućnosti da ostane bez kisika i umre napušten na Mjesecu, 385.000 km daleko od Zemlje. Neil Armstrong i ljudi poput njega ispisali su ljudsku povijest. Ljudi koji nisu marili za pravila i koji guraju granice mogućeg, oni koji su bili dovoljno ludi ili hrabri, oni koji su imali viziju pokušati što nitko prije njih nije ni usudio pomisliti. Buntovnici. Buntovnici preispituju što je točno i dopušteno i rade nemoguće. Oni su ti koji su se usudili zaploviti u olujne i nepoznate vode, oni ruše rekorde, ginu za ono što je ispravno, uzimaju što je njihovo. Oni su ti koji se bore protiv dogme i protiv autoriteta koji guše našu slobodu. Oni su dokaz onima koji ne vjeruju da je sve moguće uz malo hrabrosti.

Jednako tako i mi moramo biti inspiracija drugima oko sebe i voditi ih primjerom. Taj buntovnik koji želi promjenu i koji želi biti heroj živi u svima nama. “Mali korak za čovjeka, veliki korak za čovječanstvo“. I stvarno, Neil Armstrong je bio u pravu. Netko mora biti taj koji će prvi napraviti korak naprijed i kojeg ćemo mi ostali slijediti u bolje sutra. Velike promjene često imaju skromne početke i u većini slučajeva na pojedincu leži odgovornost da zauzme stav i izbori se za ono što smatra da je ispravno. Svatko od nas je sposoban iz svijeta napraviti bolje mjesto – ne znači to da ćemo učiniti ogromnu promjenu ili da ćemo učiniti svijet savršenim, to znači da svatko od nas može bez mnogo truda učiniti jednu sitnicu, malo ispravno djelo kojim će svijet oko nas biti barem toliku mrvicu bolji nego prije.

Buntovnici s dobrim ciljem

Buntovnik koji želi izazvati kaos i buntovnik koji ima dobre ciljeve razlikuju se po sebičnosti, odnosno po nesebičnosti.

Nije lako biti taj koji će napraviti prvi korak. Mnogi ljudi bi htjeli učiniti velike stvari, ali nemaju hrabrosti ili ne znaju kako, ili se boje posljedica. Buntovnici koji imaju dobre namjere moraju biti sanjari i zamisliti bolji svijet za koji će se biti spremni žrtvovati bez obzira koliko ih koštalo. Martin Luther King i Mahatma Gandhi dokazali su da bunt ne mora biti nasilan da dosegne svoji cilj: obojica su koristili taktiku “nenasilja i neposlušnosti”, tj. vodili su mirne prosvjede i odbijali su suradnju s onima protiv kojih su se pobunili. Korištenje nasilja u borbi protiv segregacije u SAD-u ili u borbi za nezavisnost Indije ne bi postiglo ništa drugo nego samo delegimitiralo njihovu borbu. I to je bitno, biti spreman na dijalog i pokušati razumjeti svojeg protivnika, koliko god čudno zvučalo. Neki buntovnici nisu sanjari niti nemaju plemenite ciljeve i radije bi zgazili sve što im nije po volji. Nekima je jedino bitno kršiti pravila i stvarati kaos. Takvi se ljudi ne bore protiv nepravde i za dobrobit drugih, takvi ljudi bore se jedino sami protiv sebe i krive nekog izmišljenog neprijatelja za sve svoje probleme. Buntovnik koji želi izazvati kaos i buntovnik koji ima dobre ciljeve razlikuju se po sebičnosti, odnosno po nesebičnosti.

King i Gandhi primjeri su nesebičnosti – obojica su dali doslovno sve što imaju, svoj život, za ono u što su vjerovali. King je mnogu puta dobio prijetnje smrću i bio je svjestan kolika je stvarno opasnost da ga netko ubije, ali sve jedno nije htio odustati od borbe protiv rasizma. Oni su pokazali da ne se ne boje odreći svojih života ako će umrijeti za ono što je ispravno, da ostvare svoj san o boljoj budućnosti. Svima nam je poznat Kingov govor I have a dream; “Sanjam da će moje četvoro djece jednog dana živjeti u zemlji u kojoj neće biti suđeni po boji kože, nego po vrijednosti njihove osobnosti”. Ako ne želimo svijet učiniti boljim za sebe, dužni smo barem učiniti ga boljim za našu djecu. Indijanci imaju jednu lijepu izreku “Mi nismo vlasnici Zemlje. Mi smo Zemlju samo posudili od svoje djece”.

Djeca su naša budućnost. Dobar roditelj bit će spreman žrtvovati se i pretrpjet će svaku nepravdu samo da njegovo dijete ne mora.

Roditeljstvo je ogroman test nesebičnosti, ljubavi i strpljenja. Mame i tate dali su nam mnogo više nego što su uopće mogli, mnogo više nego što je uopće razumno za očekivati od njih. Zašto se onda mladi ljudi bune protiv njih? “Ne grizi ruku koja te hrani”, istina, ali svaki se čovjek kad-tad mora naučiti hraniti sam. Mladi u roditeljima vide očekivanja koja ne mogu zadovoljiti i pravila koja ne žele slijediti. Mnogi mladi smatraju da ih roditelji ne potiču ili ne razumiju, mnogi misle da ih roditelji niti ne mogu razumjeti jer su, jednostavno rečeno, starkelje. U očima mladih njihovi su roditelji odrastali i dalje žive u svijetu koji je davno nestao, i dalje gledaju na svijet na isti način kao kad su oni bili djeca, a to je bilo prije trideset, četrdeset ili više godina.

Vremena se mijenjaju

Mladi ljudi bačeni su u svijet koji ne razumiju, kojem moraju naučiti pravila i iskusiti greške koji će napraviti po putu na vlastitoj koži, po prvi put u životu bez da ih netko vodi za ruku i digne kad padnu.

Mladi se ne bore protiv svojih roditelja, bore se protiv zastarjelih pravila jer im je očajno potrebna sloboda. Na to većina starih ljudi misli kad čuje riječ buntovnik, na nezahvalne mlade neznalice koji žele uništiti sve za što su se oni borili i promijeniti sve što im je bilo drago u životu. Istina nije toliko jednostavna. Vremena se mijenjaju i mi im se moramo prilagoditi ili jednostavno nećemo uspjeti. Živimo u svijetu koji se stalno mijenja, u trideset godina cijeli svijet se može okrenuti naopačke. Mladi ljudi bačeni su u svijet koji ne razumiju, kojem moraju naučiti pravila i iskusiti greške koji će napraviti po putu na vlastitoj koži, po prvi put u životu bez da ih netko vodi za ruku i digne kad padnu. Odrastanje nije lako. Svijet je okrutan. Vrijeme će progutati one koje žive u prošlosti i oni će ostati zaboravljeni. Mladi se moraju snaći i nekako se izboriti za sebe, naravno da će nekad biti nezadovoljni. Ne borimo se protiv starih ljudi nego jednostavno pokušavamo napraviti pozitivnu promjenu za sebe jer znamo da nitko to neće učiniti umjesto nas. Naravno da mladi ljudi jesu ponekad glupi i da se volimo zabavljati i da smo neozbiljni, i naravno da to starim ljudima samo još više pokazuje da smo nesposobni.

Zašto prestati biti buntovnik kad ostariš?

U kojem trenu čovjek samom sebi kaže da mu je dosta promjena, u kojem trenu se čovjek zatvori u svoj mjehur i počne živjeti u prošlosti? U kojem trenu u čovjeku umre duh avanture i buntovništva?

Naši roditelji trebaju se sjetiti da su i oni nekad bili mladi i omogućiti nam slobodu i dati nam priliku da napravimo tu pozitivnu promjenu koja nam je potrebna. Naš svijet je drugačiji od onog u kojem su bili naši mame i tate i onaj svijet u kojem će živjeti naša djeca također će biti potpuno drugačiji i nama potpuno stran. Zašto čovjek mora prestati biti buntovnik i kad ostari? U kojem trenu čovjek samom sebi kaže da mu je dosta promjena, u kojem trenu se čovjek zatvori u svoj mjehur i počne živjeti u prošlosti? U kojem trenu u čovjeku umre duh avanture i buntovništva? Ne znam, ali i dalje smatram da nema smisla da ako se možemo prilagoditi na svijet koji su stvorili naši roditelji, zašto se ne bi mogli naučiti prilagoditi na svijet koji će stvoriti naša djeca? Zašto ne bi trebali poticati našu djecu da naprave svijet boljim, zašto ne biti ponosan na to?

Jedna promjena koju moramo napraviti je način na koji komuniciramo s mladima – trebamo im pokazati da ih razumijemo i ohrabriti ih kroz dijalog umjesto da ih stalno prekoravamo. Kad se god tinejdžeri požale, stariji će zaključiti da su nezahvalni i razmaženi, da im hormoni remete normalno razmišljanje ili da pokušavaju biti buntovnici u sukobu s cijelim svijetom, a rijetko tko će sagledati svijet iz njihove perspektive.

I mladi bi se isto ponekad trebali staviti u cipele starijih.

Različite generacije bi jednostavno trebale imati više empatije jedna za drugu. Oni žele mir, a mi moramo ostvariti nekakvu promjenu dok smo još za to voljni i sposobni. “U ovoj zemlji, crnci imaju samo pet godina u kojima mogu iskazati svoju maksimalnu snagu, i to je upravo sada, kad si tinejdžer, dok si i dalje jak, dok i dalje želiš uzvratiti udarac. Jer kad navršiš tridesetu, to je kao da iz tebe uzmu srce i dušu i više se ne želiš boriti. Ako mi ne vjeruješ, samo pogledaj oko sebe – nigdje nećeš naći tridesetogodišnju galamdžiju” – ovo su riječi Tupaca Shakura po pitanju položaja crnog stanovništva u Americi, ali isto je istina i za sve mlade ljude diljem svijeta bez obzira na njihovu boju kože. Što je čovjek stariji to je manje voljan podići glas. Vrijeme za promjene je ili sad ili nikad.

Život nikad nije bio toliko prazan

Zašto čovjek ne bi smio biti sretan s kim hoće i kako hoće? Imamo samo jedan život, nema smisla ne živjeti po svojem.

Ali vratimo se ukratko na početak. Kad je prvi čovjek počeo hodati afričkom savanom, opasnost ga je čekala na svakom koraku. Danas više nije tako. Priroda više nije opasna, ona je naša sluga. Na planetu Zemlji ne postoji ni jedna životinja niti bolest ili bakterija koja nam može zaprijetiti. Uskoro ćemo čak i iskorijeniti zloćudne mutacije poput raka. Po prvi put u povijesti čovječanstva rat je sve rjeđa i rjeđa pojava, sve manje je gladnih i siromašnih, ljudi žive duže i zdravije živote i tako dalje, i tako dalje, stvarno, naš svijet se mijenja na bolje i primjera za to je bezbroj. Mnogo je problema koje ćemo morati pobijediti u bliskoj budućnosti, ali svijet je danas bolji nego što je ikad bio. A mi smo i dalje nezadovoljni, zašto? Zato jer život nikad nije bio toliko prazan. Sada kad nam je sve na dohvat ruke (uz određenu cijenu), živimo prazan materijalistički život i nama kao ljudima jedina svrha je da konzumiramo, radimo, plaćamo porez i umremo, i eto, obavili smo svoje. Život je ogromna i strašna hrpa ničega ako u svom tom kaosu ne nađeš svoju svrhu koja te gura prema naprijed.

“Zašto uopće živim?” – sigurno ne zato da budem dio stada, da šutim, budem pristojan prema onima koji nisu pristojni prema meni, da se smijem na nešto što mi nije smiješno, da trošim svoje vrijeme na slijeđenje besmislenih pravila i da pokušavam zadovoljiti nemoguća tuđa očekivanja. Realno, zašto čovjek ne bi smio biti sretan s kim hoće i kako hoće? Imamo samo jedan život, nema smisla ne živjeti po svojem.

Naći svoju sreću i mir

Mladi su do nedavno bili klinci koji su maštali da će biti superzvijezde, astronauti ili predsjednici Zemlje, dok jednog dana nisu odrasli i shvatili koliko je zapravo malo stvari stvarno u njihovim rukama.

Većina mladih nisu niti dobronamjerni niti zlonamjerni buntovnici, većina mladih neće stvarati ni kaos niti želi biti heroj koji će spasiti svijet, nego jednostavno želi naći svoju sreću i mir u svijetu bez da im okolina stvara pritisak svojim pravilima, očekivanjima, savjetima, bilo čim. Većina ljudi neće ti izrecitirati Bibliju kad smatraju da nešto nema smisla, nego će jednostavno reći “To je glupo”. I u tomu je ključ, mladima je puno stvari glupo, pogotovo stvari na koje nemaju utjecaj. Na primjer, u bilo kojem trenutku može se dogoditi recesija poput one iz 2009., a mladi nemaju utjecaj na to što banke i političari rade, a upravo će ti isti mladi ostati bez novca i posla. Mislim da je to stvarno glupo.

Mladi su do nedavno bili klinci koji su maštali da će biti superzvijezde, astronauti ili predsjednici Zemlje i sanjali su da će moći promijeniti cijeli svijet, dok jednog dana nisu odrasli i shvatili koliko je zapravo malo stvari stvarno u njihovim rukama. I na kraju, to je sve što nam ostaje, reći da su pravila glupa, da se ne slažemo, buniti se i truditi se da se naš glas čuje jer se na taj način podsjećamo na klince koji su vjerovali da je sve moguće. Pokušavamo izboriti barem malo slobode da uživamo u ono malo vremena koje imamo u ovom životu, a oni stvarno nesebični među nama i to malo slobode dat će ili svojoj djeci ili nečemu u što istinski vjeruju.

Mi smo zbunjeni klinci, nekulturna mladež, sanjari i revolucionari, pioniri i neznalice – jednom riječju, buntovnici.

Prethodni članakFejs revolucionari
Sljedeći članakBunt(ovnici) s razlogom
Redakcija digitalnog školskog lista "Tabula nova"
Podijeli objavu

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.