To nije bunt, to je bijeg, jako loš bijeg

Zašto živim u svijetu u kojem odijelo čini čovjeka i važna je samo ambalaža? Zašto je to postao moj svijet?

0
136
pregleda

Napisala: Petra Sokolić, 4.MT, izvor slike: FreePik

Loše je. Razdoblje adolescencije je preteško za mene. Svi lažni prijatelji jedni su nalik drugima. Svi ljudi su isti. Počinjem sumnjati u svijet. Treba mi odmak od stvarnosti i te surove svakodnevice koja me proždire sve više i više. Tjera na dno. Na ono sivo, tamnosivo dno s primjesama crne. Traži me da se povučem i sakrijem u njegov zagrljaj. Poželim ići i pomislim je li to zapravo izbor i put koji je najbolji za mene. No, s druge strane, sve ono sivilo svakodnevice koja je toliko dosadna i koja proždire vraća me ponovno na isti put.

U svom tom mraku kao da vidim svjetlost. Polako se nazire iza ugla i mami me. Zove me u svoj zagrljaj, ali on više nije tamnosiv s primjesama crne.

Borim se svakodnevno. Pritisak je sve veći. Okolina traži svoje, škola traži svoje, roditelji traže svoje, a ja se gubim i tonem. Jednostavno ne znam gdje se nalazim i kamo bih krenuo. Tada, u trenucima slabosti, sakrijem se da me nitko ne vidi. Šuljam se iz kuće i odlazim iza ugla. Zidovi za koje se primam rukama hrapavi su, a moj dlan ne prianja uz njih. Otimam se i u svojoj nemoći krećem dalje. Tada, svijet najednom kao da postaje bolji. Hrapavi zidovi više nisu hrapavi, već su glatki. Površina za koju se primam više nije surova. U svom tom mraku kao da vidim svjetlost. Polako se nazire iza ugla i mami me. Zove me u svoj zagrljaj, ali on više nije tamnosiv s primjesama crne. Zagrljaj je pun topline i prekrasnih boja. Mami me i krećem prema njemu, no, odjednom se otmem. Nisam još spreman ići tim putem. Borim se i premišljam nekoliko puta. Ne znam više koji je ispravan put. Onaj kojim koračam, sav surov i stvaran ili taj imaginarni, koji me svaku noć zove u svoja prostranstva. Tamo kao da nema problema. Kao da nema nijedne poteškoće, nijedne ružne riječi, nijedne uvrede, nema osjećaja poniznosti, straha. Nema ni bojazni za neuspjehom.

To je svijet u kojem mogu sve. Ipak, neću još jedno vrijeme tamo. Nisam spreman. Ne vjerujem u sve to jer mi se čini suviše sjajnim, a ja nisam navikao na to. Nisam navikao na svijet bez problema, bez suza, bez sumnji. Tamo toga nema. Ovdje postoji i sve je intenzivnije. Poput pulsirajuće pumpe koja sve više pumpa, u glavi mi se miješaju slike. Borim se protiv stvarnosti i one druge stvarnosti. Koja bi tek trebala postati moja. No, želim li je? Zabranjena je. Društvo koje je moj svijet, osuđuje je. Smatra je lošom. A ona je tako mirna, tako tiha. Poput površine vode koju ne uzburkava nijedan kamenčić. Svijetla je i puna svakojakih boja. Otimam se, ali tražim samo najmanji povod, kap koja će preliti čašu i baciti me iz mog sivila u to šarenilo. Ne nalazim je još uvijek. Iako se problemi gomilaju kao što se nove police gomilaju knjigama, postaju dom odbačenim listovima koji su svoj trenutak čekali u uglu u prašnjavoj kutiji.

Svi ti šareni baloni kojim kite stvarnost, daju ljudima kruha i igara, stvaraju sirotinju i kritičnu masu za izlazak na izbore, lažu najbližima, sav taj sjaj lažnog društva i prijatelja, previše su za mene.

Želim li poći? Zašto me sve tako proždire? Zašto se nalazim u svijetu u kojem nitko nikoga ne razumije? U svijetu gdje su moć, novac i prazna glava jedine društvene vrijednosti? Zašto živim u svijetu u kojem odijelo čini čovjeka i važna je samo ambalaža? Zašto je to postao moj svijet? Zašto su ideali koje su mi usadili roditelji postali bez ikakve vrijednosti u ovom svijetu? Zašto nas je premalo da se odupremo masi i da razmišljamo onako kako su nas učili? Zašto nismo svi pristojni i ne zahvaljujemo na svakom novom danu, na pomoći, na osmijehu? Ovo je previše za mene. Sva ta razmišljanja samo ubrzavaju pulsirajuću pumpu koja ne želi stati. Sve je glasnija i glasnija. Ubrzava. A moj um ne može više. Tažim sigurnije mjesto. Ono u koje odlazim svaku večer. Svi ti šareni baloni kojim kite stvarnost, daju ljudima kruha i igara, stvaraju sirotinju i kritičnu masu za izlazak na izbore, lažu najbližima, sav taj sjaj lažnog društva i prijatelja, previše su za mene. Ne želim to više. I odlazim u onaj drugi svijet.

Osjećam spokoj. Mirno je. Sve je utihnulo, ne čujem ništa. Ne vidim ništa. Ne osjećam ništa. Prevladava sreća. Lažna je i kratko traje. Postaje sve gore za mene. Moje tijelo ne može ni slušati sve to. Ne može podnijeti pulsiranje. Ne znam što je stvarnost, ne znam sanjam li ili je sve ovo isto stvarnost? Samo podvojena? Gdje se nalazim sada i zašto i ovdje lažu? Sjaj i mir traju jako kratko. Potom se rađaju nemir i prokletstvo. Ne znaš koji je osjećaj gori. Onaj u kojem gubim svijest, ne znam za probleme i odlazim na bolje mjesto koje me zatim uništava ili onaj u kojem sam stalno budan i svjestan svega.

Kažu mi da sam buntovan. Da sam neodgojen. Da ne znam cijeniti ništa što imam. Ali ja, zapravo, nemam ništa. Samo razum kojim mogu razmišljati, a da ne utječu na mene. Tamo je zapravo jedino lijepo. Vraćam se u svoj spokoj. Bunt. Realnost ostavljam drugima. Presurov je to svijet za mene. Možda smognem snage i borim se za nekoliko godina. Sada ne. Još nije vrijeme.

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.