Stara škola kreka – iz tame u svjetlo

Marin Ivanović Stoka jedan je od pionira hrvatske rap glazbe. Pripadao je generaciji koja se poistovjetila s pričama američkih crnaca o životu u getu, kriminalu, sukobu s vlašću, pričama o luksuzu, drogi i zabavi. Sada ovog buntovnika gledamo u sasvim drugoj ulozi.

0
168
pregleda

Napisao: Marko Loina, 4.WD, izvor slike i videozapisa: Marin Ivanović Stoka/Stara škola kreka

Marin Ivanović Stoka apsolutna je legenda hrvatskog hip-hopa. Uz Nered i Tram11 on je jedan od pionira stare škole koja je dovela domaći rap iz nečeg potpuno nepoznatog do muzičkog i kulturnog fenomena koji je danas. Bez njega i njemu sličnih hip-hop kultura ne bi nikada niti zaživjela na našim prostorima i dosegla svoju trenutnu popularnost. Devedesete su bile turbulentne ne samo zbog ratova i međuetničkih sukoba na području bivše države nego i zbog pitanja kulture i identiteta mladih država, među njima i Hrvatske. Raspadom Jugoslavije Hrvatska se otvorila svijetu i jedna od novosti koja je došla sa zapada bila je nova glazba. Rap glazba posebice je privukla pažnju nekolicine mladih ljudi koji su se poistovjetili s pričama američkih crnaca o životu u getu, kriminalu, sukobu s vlašću, ali jednako tako i s pričama o luksuzu, drogi i zabavi. Zaljubljenici u ovu glazbu preveli su i prilagodili rap domaćoj publici, a sve ostalo je povijest.

“Oldschool” legenda

Stoka mi je poznat kao oldschool legenda, dečko s kvarta, sportaš, rehabilitirani narkoman, čovjek koji je našao spas u vjeri. Ono što nisam znao o njemu i što me iznenadilo jest da ima predstavu o svom životu, odnosno o tome kako je preživio tešku ovisnost o drogi te koliko ga je taj put do dna i natrag skupo koštao. Predstava se zove Stara škola kreka – iz tame u svjetlo prema njegovom istoimenom albumu iz 2017. godine. Također me iznenadilo što je škola ponudila odlazak na predstavu svima koji bi bili zainteresirani. Škola je, naravno, htjela da iz prve ruke čujemo koje su posljedice droge, ali mene je više zanimalo to što je u pitanju jedan jedini Stoka.

Morao sam vidjeti legendu svojim očima, makar sam bio pomalo skeptičan.

Predstava traje sat i pol, hoće li uopće biti zanimljiva? Nisam znao koliko će biti istinita – nisam htio da bude isforsirana i pretjerano dramatična priča s očitom porukom – da je droga loša. Prilično mi je jasno da je droga loša. Mislim da je svima jasno. Profesori, roditelji, policija, prijatelji, svi su mi oni nebrojeno puta rekli da to nije put kojim trebam krenuti u životu jer je to gotovo uvijek put u jednom smjeru u propast. No ljudi svejedno postaju ovisnici, očito je da nam opasnost droge nije objašnjena na razumljiv način, bez obzira na to koliko puta bilo ponovljeno. Velika je odgovornost na jednom čovjeku koji pokušava na ispravan način objasniti ono što društvo nije uspjelo. Da ponovim, Stoka je lagano mogao napraviti promašaj s ovom predstavom, pa makar i bila zanimljiva, bitno je da predstava bude poučna. Nisam niti znao kako će predstava izgledati, niti koliko će glumca biti. Tek nakon što sam je pogledao, saznao sam da ima i službenu stranicu na kojoj sam mogao pronaći poneku informaciju. Zapravo sam se mogao i malo raspitati i bio bih bolje upućen, ali iskreno mi je drago što sam ostao u neznanju do zadnjeg trenutka jer, iako sam imao očekivanja i sumnje, ostao sam dovoljno otvoren da me Stoka iznenadi s nečim genijalnim. I ne mogu reći ništa drugo nego da je uspio. Marinova predstava me oduševila.

Život ovisnika prikazan na direktan način

Jedini pravi kamen spoticanja bile su užasne poteškoće sa zvukom, ali prilično sam siguran da je to krivnja kazališta, a ne nešto na što je Stoka mogao utjecati. Na sreću, smetnje nisu trajale tijekom cijele predstave, ali su ostavile loš prvi dojam na inače odličnu izvedbu. I izvedba je sama po sebi bila nešto neočekivano jer ovo zapravo niti nije prava predstava (tj. tradicionalna kazališna predstava koju sam možda očekivao), u smislu da ima kostime, scene i glumce. Zapravo, jedini je glumac Marin Ivanović u ulozi samog sebe, i to odjeven vrlo ležerno, a jedini su predmeti na pozornici bili nekoliko boca vode i vrtna klupa. Stoka većinu vremena niti ne glumi, izuzetak je kada npr. glumi efekte ovisnosti. Imao sam osjećaj više kao da razgovara s publikom i improvizira na licu mjesta nego da je ovo nastup koji je izveo i uvježbavao desetke ili stotine puta. Ne mislim to na loš način, upravo suprotno, time što se ponašao opušteno i prirodno još me više uveo u svoju priču. Njegov način pričanja činio se vrlo autentičan i iskren i smatram da je ovaj način izvođenja genijalan i jednostavno savršen za ovakvu temu. Htio je svoj život i ovisnost prikazati na direktan, nefiltriran način, a da se ne skriva iza maske nekog lika.

„Ugasite mobitele, zašutite, imajte poštovanja, predstava počinje!“ – otprilike tim riječima započeo je svoj nastup.

Bilo je očito da mu ova predstava mnogo znači i da mari za poruku koju pokušava prenijeti. Odmah u tom trenu znao sam da će ostaviti dušu i srce na pozornici. Bio sam spreman da me dirne njegova gorko-slatka priča o usponima i padovima, predoziranjima, laganju, krađi, vjeri, ljubavi… i onda je počeo pričati šale.

Ovo je priča koja je vrlo morbidna i šokantna, u kojoj umjetnik sebe prikazuje u nadrogiranom, paranoičnom i vrlo bespomoćnom stanju – da, priča je bila vrlo iskrena i ozbiljna, ali Marin je očito zaključio da bi bila preozbiljna ako ne ubaci pokoju šalu. U biti, ne samo pokoju šalu, rekao bih da je možda pola priče bilo ispričano na humorističan način. Netko bi mogao reći da se time izruguje ili umanjuje ozbiljnost teme droge, ali ja osobno u potpunosti shvaćam njegovu odluku da bude smiješan. U svakoj tragediji bitno je imati smisao za humor, moglo bi se reći. Marin je, koliko sam primijetio, vrlo iskrena i ponosna osoba, ali je opet skroman i zahvalan, i ne srami se našaliti na vlastiti račun. Rekao bih da je zahvalan što je uopće živ. Preživio je ovisnost (više puta), ali siguran sam da bi ga grižnja savjesti ubila da nema malo smisla za humor. Prva polovica predstave bila je dakle prilično opuštena, iskreno, podsjećala me na stand-up komediju. Marin je na prilično nostalgičan način pričao o tome kako je sve počelo, o upoznavanju svog idola Targeta, o početku repanja, o životu jednog mladog čovjeka u Zagrebu. Čak i kada je govorio o dilanju i konzumiranju droge, to se činilo kao nevina zabava, nešto što nema posljedica ili kao dio davne i daleke, zaboravljene prošlosti.

Trenutak kad predstava promijeni značenje

Odjednom, sve se promijenilo. Marin je u jednom trenutku postavio vrlo važno pitanje publici: „Je li ovo što ste do sada čuli smiješno ili tužno?“ Začuo se jednoglasan odgovor iz publike – tužno. Marin je zastao na trenutak i rekao nam bravo. Dali smo mu točan odgovor. Cijela je predstava promijenila značenje, ono što nam je do sad bilo smiješno, zabavno, zanimljivo, odjednom je postalo nešto vrlo stvarno, što je savršena metafora za ovisnost. Marin je počeo govoriti o neuspjelim pokušajima odvikavanja, o životu u komuni, o krađi obiteljskog bogatstva koje je njegov djed ostavio na samrti. Pričao je kako je šmrkao kokain u bolničkom zahodu dok se njegova majka oporavljala od operacije tumora na mozgu, koji je dobila od pretjeranog stresa. Stresa koji je uzrokovao njezin sin ovisnik. Tužno je što nije patio samo on nego i ljudi koji su mu bili bliski, njegova obitelj i prijatelji. Zapravo je shvatio da niti nema pravih prijatelja uz sebe, nego su to ljudi koji su ga iskorištavali za drogu i za novac. No, ono što me najviše pogodilo u njegovoj priči jest to koliko je dugo bio zarobljen i bespomoćan u ovisnosti, i koliko se god on ili netko drugi trudio da ga spasi, jednostavno je bilo uzaludno. Spas je našao tek privremenim odseljenjem u Italiju u zajednicu vjernika, gdje je naučio moliti. Na kraju svega, iz tame ga je izvukla vjera u Boga, mnogo truda i obitelj koja ga je podržala kroz nevjerojatno teške trenutke.

U konačnici – sretan život

Marin je čovjek čudo. Ne samo da je preživio ovisnost nego je danas uspješan i sretno oženjen čovjek koji je ostvario svoj san da napravi predstavu, koja je uz to odlična. Predstava svakako uspijeva u svojoj namjeri, a to je da bude poučna, ali na jedan vrlo razumljiv, smiješan i zanimljiv način.

Predstava je bila prava rapsodija emocija – u jednom sam trenutku bio na rubu suza od smijeha, A u drugom od tuge.

Na Stoki se vidi da je reper jer je vrlo često tražio reakciju publike – pozivao je publiku da daje aplauze, stalno nas je nasmijavao, postavio je pokoje pitanje, izrepao je par stihova vezanih uz radnju, jednostavno je imao vrlo dobru kemiju s publikom. U kazalištu je vladala vrlo intimna atmosfera, i kao što sam već rekao, to mi se jako svidjelo.

Ponestaje mi riječi da dovoljno nahvalim ovu predstavu, uglavnom, mislim da je odlična i poučna, i iako je tema droge vrlo tragična, ova priča je vrlo inspirativna. Dala mi je nadu da uz vjeru i trud čovjek može pobijediti tamu koju ima u sebi i da se čuda stvarno mogu dogoditi, ali da je bolje ne iskušavati sudbinu jer rijetko tko uspije pobijediti ovisnost. Jako mi je drago što smo išli pogledati Stoku, i smatram da bi škole pod obavezno trebale odvoditi učenike na predstavu Staru škola kreka – iz tame u svjetlo jer je Marin Ivanović na puno bolji način objasnio problem droge nego što bi to mogla učiniti policija ili školski sustav putem svojih edukativnih prezentacija ili putem nekakvih šokantnih dokumentaraca. Marin Ivanović, makar bio stara legenda, uspio je napraviti predstavu koja je razumljiva nama mladima, i za to mu ne mogu reći ništa drugo, nego – svaka čast.

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.