Ono, kad se spustiš niz umjetničko djelo

0
299
pregleda

Za Carstena Höllera tobogani su puno više od funkcionalnih sprava za igru i zabavu koje nalazimo u dječjim parkovima. On u njima prepoznaje iskustvo, mogućnost testiranja komunikacije među ljudima i promjenu naše svijesti. Njegova je namjera jednim dijelom bila ostvarena i tijekom terenske nastave učenika 3. i 4. razreda dizajna Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 22. studenoga 2018. godine. Kako? Nešto kasnije vratit ću se na to.

Naša je avantura u MSU započela kratkim izlaganjem muzejske pedagoginje Ivane Gorički (bivše učenice ŠUDIGO-a) o grupi Exat 51 i manifestaciji Nove tendencije koja je proizašla iz njezina djelovanja. Članovi grupe svojim su radom kojim su povezivali primijenjene i lijepe umjetnosti s arhitekturom snažno utjecali na specifičnost hrvatske vizualne umjetnosti, dizajna i arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Bilo je zanimljivo vidjeti i čuti kako su i zašto vizualni umjetnici Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Vlado Kristl te arhitekti Vjenceslav Richter, Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić, Božidar Rašica i Vladimir Zarahović ostvarivali svoje napredne ideje u tadašnjem vrlo zatvorenom društvenom sustavu.

Slijedilo je razgledavanje izložbe Jadranke Fatur koja je poznata po svojim hiperrealističkim slikama. Međutim, kad malo bolje sagledam njezinu umjetnost, u prizorima naizgled banalnog svakodnevnog života primjećujem određenu dozu morbidnosti, tihu jezu, otuđenost i tugu. Jedna od slika koja to lijepo ilustrira prizor je čovjeka koji se smiješi kroz stakleni otvor dizala u nekoj zagrebačkoj stambenoj zgradi. Pažljivim promatranjem uočavam kako je njegov osmjeh više izraz užasa, onaj trenutak kada lice prije plača postane groteskno deformirano, a taj osjećaj dodatno je naglašen dominantnom žutosmeđom bojom.

Glavni je dio naše terenske nastave bio upoznavanje uživo (uglavnom) s djelima članova grupe Exat 51 u stalnom postavu muzeja, a potom je organizirana likovna radionica na kojoj smo podijeljeni u manje grupe izrađivali svoje uratke inspirirani djelima Exatovaca. Bilo je to zanimljivo, uzbudljivo i produktivno iskustvo. Doduše, za razliku od ostalih, ja sam svoju interpretaciju (Piceljovog) djela radila sama, a rezultat je bila slika u akriliku naziva Floki. Iako apstraktan, motiv koji sam izradila neke je podsjetio na psa, druge na papigu, ostali su vidjeli krajolik ili – ništa! Odlično sam se zabavila zamišljajući kako će jednoga dana neko moje djelo biti izloženo u ovoj lijepoj zgradi.

Ono što još nisam spomenula je da je sama zgrada Muzeja suvremenih umjetnost pravo umjetničko djelo koje je projektirao Igor Franić, a otvorena je 2009. godine. Prije toga je Muzej koji je osnovan još, meni daleke, 1954. do preseljenja u novu zgradu bio smješten na zagrebačkom Gornjem gradu. Istovremeno kompleksna, velebna, prostrana i odlično organizirana zgrada danas ima prostore za stalni postav i povremene izložbe, knjižnicu, multimedijalnu dvoranu, knjižaru, VIP salon, kafić, restoran, pedagošku dvoranu, apartmane za posjetitelje i kustose.

Ipak, za najveći broj stanovnika i posjetitelja grada Zagreba, ova je zgrada osim svojom formom prepoznatljiva po dva specifična detalja – najvećem LED ekranu u ovom dijelu Europe te toboganu kojim sam započela ovaj prikaz. Potonji je, moram to priznati, najvažniji razlog što sam se radovala ovoj terenskoj nastavi. I evo zašto mislim da je njime Höller postigao svoju namjeru, barem u ovom slučaju.

Prije samih radionica ukazala nam se prilika da prođemo sve etaže stalnog postava muzeja, odnosno Zbirke u pokretu i na kraju dođemo do tobogana. Međutim, zbog relativno lošeg vremena zaštitari nam nisu baš bili voljni otvoriti prolaz do njega – smatrali su kako je mokro, zaprljat će se i smočiti vreće za spuštanje te tko će ih vratiti gore, čistačica im se ne javlja da to obriše i slično. Međutim, profesor Sinković im je odgovorio kako nam je Ivana rekla da im se obratimo i zamolimo ih da nam omoguće spust, a vreće ćemo donijeti mi sami. “Ah, Ivana…” bila je njihova reakcija. I tako je nas desetak stajalo kraj otvora i željno gledalo niz tobogan. Zaštitari su vidjeli kako je naša namjera da se spustimo vrlo čvrsta i kako baš nemaju nekog izbora te su popustili i maknuli rešetku s otvora. Spuštajući se, uživala sam u pogledu na muzej i ovaj dio Zagreba te se zapitala je li se ikada sam Höller spustio njime. I ako jest, kako se osjećao?

Napisala: Paola Papa, 4.DI

Ono, kad se spustiš niz umjetničko djelo (MSU, terenska nastava) / Google Photos

Komentiraj

Molimo upišite svoj komentar!
Molimo upišite svoje ime.